U Slavoniji su ti križevi podizani još u doba turskih progona, premda u starim zapisima ima podataka da su i prije u poljima, uz ceste, pa i u dvorištima ljudi postavljali križeve krajputaše, uz koje su putnici zastajali, molili ili su im ti križevi i kapelice služili kao oznake na dugim putovanjima. Župnik Marko Peulić kaže da se u petrijevačkoj župi posebno brinu za te križeve te se redovito održavaju.
Msgr. Antun Jarm, voditelj Biskupijskoga medijskog arhiva u Đakovu, bavi se posebnim istraživanjem, kako kaže, "malih sakralnih spomenika na otvorenom, uz ceste, na poljima i raskrižjima". Ti mali pučki crkveni objekti "toliko su se stopili s okolicom, pa premda nisu uvijek osobite umjetničke vrijednosti, nego djela domaćih, anonimnih majstora, nesumnjivo su i u svojoj skromnosti povijesni svjedoci svoga i našega vremena", kaže msgr. Jarm.
U mnogim su mjestima, posebno u Slavoniji, "bili prvi i jedini spomenici na otvorenom i premda su još brojni, mnogi su uništeni od vremena turske sile do komunističkog nasilja, a propadali su i od nemara. Na žalost", ističe msgr. Antun Jarm, "u nas je o tim izvornim tragovima pučke sakralne kulture jedva išta sustavno istraženo i zapisano".
"Oni često podsjećaju i na neki važan i neobičan događaj, na mjesto vjerničkih prošnja i zavjeta ili na neku drugu tradiciju. Nekad su putokazi ili oznaka granica nečijeg posjeda, postavljajući ih, ljudi su se kroz povijest željeli unaprijed zaštititi od prirodnih i drugih nesreća", ističe msgr. Jarm i dodaje: "Gradili su ih s nadom u Božju pomoć, vrlo često iz zahvalnosti Bogu, Bogorodici ili nekom svecu za uslišane prošnje i oslobođenje od nevolje, pa možemo reći da su to i zazivni spomenici zahvalnosti, po svojoj namjeni slični slikama i zahvalama urezanim na kamenim pločicama, kakve nalazimo u hodočasničkim crkvama."
U 20. stoljeću uz mnoga se svetišta i crkve podižu od kamena tzv. lourdske špilje s obveznim likovima Bogorodice i vidjelice sv. Bernardice, kaže msgr. Jarm. Nakon Domovinskog rata na mnogim mjestima podižu se spomen-obilježja u čast poginulima za domovinu, a obvezno imaju sakralne značajke. Na njima su uklesana imena žrtava rata, nekada i njihove slike te primjeren tekst.
Općenito se može reći da se pučko sakralno graditeljstvo, odnosno sakralni objekti na otvorenom, nedovoljno čuvaju i obnavljaju, da ih nema u službenim župnim ili mjesnim knjigama, osim iznimaka. A "oni oko nas žive, životare ili umiru, ali uvijek govore da je mnogo razloga da im posvetimo dužnu pozornost", kaže msgr. Jarm.
(Hina) xvs yvkn