Tadašnji glavni ekonomist multinacionalne investicijske banke Goldman Sachs, gospodin Jim O'Neill kreirao je 2001. godine akronim BRIC, koji je u početku označavao Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu kao zemlje s održivim stopama visokog gospodarskog razvoja. Njegova ideja bila je skrenuti pozornost razvijenih i bogatih zemalja sjevera Amerike i europskog Zapada na potrebu uključivanja u globalni ekonomski sustav najvećih svjetskih gospodarstava u nastajanju.
Međutim, dobro poznata arogancija kolektivnog Zapada uvjetovala je da se ideje gospodina O'Neilla ismiju i obezvrijede pa su Brazil, Kina, Indija i Rusija odlučili uzeti stvari u svoje ruke i na summitu u ruskom gradu Jekaterinburgu 16. lipnja 2009. godine formirali grupaciju BRIC.
Južnoafrička Republika pridružila se skupini 2010. godine te je tako nastao BRICS. Egipat, Etiopija, Iran, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) pozvani su da postanu punopravni članovi od 1. siječnja 2024. godine. Iako je o pristupanju Saudijske Arabije davala određene kontradiktorne izjave, vlada Južnoafričke Republike u konačnici je potvrdila njen punopravni status.
Koji su bili izvorni ciljevi BRICS-a
U početku je dominirala ideja o BRICS-u kao skupini koja predstavlja gospodarstva u usponu i teži suradnji s najbogatijim zemljama na svijetu, koncentriranim prije svega u grupaciji G7 (neformalni forum šefova država najnaprednijih svjetskih gospodarstava, osnovan 1975. godine, koji čine Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Japan, Kanada i Sjedinjene Države kao članice te najviši predstavnici Europske unije).
Uz snaženje gospodarskih aktivnosti, fokus djelovanja bio je na jačanju suradnje u znanosti, tehnologiji i inovacijama, digitalnom gospodarstvu te većoj suradnji u borbi protiv transnacionalnog kriminala, pranja novca i trgovine drogom.
Također, BRICS se legitimirao kao grupacija koja promiče vrijednosti multilateralizma, očuvanja međunarodnog sustava s Ujedinjenim narodima kao vitalnom jezgrom te poštovanja međunarodnog prava definiranog u ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda.
Frustracije i promjena pravca djelovanja
Međutim, ono što je članice BRICS-a tijekom vremena najviše frustriralo i izazivalo njihovo ogromno nezadovoljstvo je podcjenjivački odnos kolektivnog Zapada prema njima. Umjesto suradnje koju su ponudile, diskretno ili direktno sklonjene su na periferiju svjetskog gospodarstva. Naravno, riječ je o kratkovidnoj, nepromišljenoj politici Europske unije i Sjedinjenih Država ako se imaju u vidu teritorijalni i populacijski gabariti zemalja BRICS-a te njihovi ekonomski potencijali.
Naime, sumarno BRICS predstavlja nešto preko 45 posto svjetske populacije. Kombinirana veličina njihovih gospodarstava približava se na otprilike 30 posto svjetskog BDP-a, što ih stavlja u istu ravan s kombiniranom veličinom gospodarstava zemalja G7, ovisno o tome mjeri li se veličina u BDP-u (bruto domaćem proizvodu) ili PPP-u (paritetu kupovne moći). Uz Iran, Saudijsku Arabiju i UAE kao nove članice, zemlje BRICS-a proizvode oko 44 posto svjetske sirove nafte.
Što je još važnije, u sljedećih nekoliko desetljeća, prema trenutačnim procjenama kredibilnih ekonomsko-financijskih eksperata, zajednička veličina gospodarstava BRICS-a nadmašit će veličinu gospodarstava G7. Unatoč navedenom rastućem trendu, sve članice BRICS-a, s iznimkom Rusije, identificiraju se kao dio globalnog juga, odnosno osjećaju se isključenima iz globalnog sustava kojim dominira globalni sjever.
Odgovor na ponašanje Zapada
Zbog spomenute pozicije Zapada prema njima uslijedila je reakcija članica BRICS-a, koja predstavlja otklon od izvornih ambicija i ciljeva skupine. Jednoglasno je deklariran novi cilj, a to je kreiranje budućeg sustava globalnog upravljanja, pri čemu će sve zemlje imati jednako pravo izraziti svoje političke i ekonomske interese u globalnim institucijama u kojima nijedna država neće dominirati drugom.
Za ovako oštru promjenu pravca djelovanja zaslužne su, prije svega, aktivnosti Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, za koje zemlje BRICS-a tvrde da su oruđa u rukama zapadnih nacija čiji predstavnici dominiraju u njihovim upravljačkim tijelima te tako manipuliraju svjetskim novcem.
U ostvarivanju deklariranog cilja zemlje BRICS-a su 2014. osnovale razvojnu banku (Nova razvojna banka), čiji je cilj posuđivanje novca za jačanje infrastrukture. Do kraja 2022. godine, prema kredibilnim izvorima, Nova razvojna banka osigurala je gotovo 32 milijarde dolara zemljama u razvoju za nove ceste, mostove, željeznice i projekte vodoopskrbe. Također, uspostavljeni su vlastiti aranžmani pričuve financijskih sredstava za nepredviđene situacije, a krenulo se i u proces međusobne trgovine u domaćim valutama.
BRICS se želi osloboditi američkog dolara
BRICS je, čini se, odlučan u namjeri da izbavi svoja gospodarstva iz međunarodnog financijskog sustava koji se temelji na američkom dolaru. Prije svega u pitanju su nemogućnost kontrole i izloženost kamatnim stopama Sjedinjenih Država, što može imati negativan učinak na njihova gospodarstva. Financijski sustav temeljen na dolarima daje SAD-u značajne prednosti u globalnom gospodarstvu, što zemlje BRICS-a smatraju nepravednim.
Također, smatra se da dolar kao općeprihvaćeno platežno sredstvo daje Amerikancima hegemonijski utjecaj u globalnim poslovima, primjerice, američkom jurisdikcijom nad cjelokupnom trgovinom ili ulaganjima temeljenima na dolarima koja teku kroz američke banke ili financijske institucije. Zbog toga se vodeći političari, prije svih u Rusiji i Brazilu, otvoreno zalažu za stvaranje zajedničke valute BRICS-a, kojom bi se eliminirala dominacija dolara.
Za sada, uslijed izrazite distinkcije gospodarstava zemalja članica, promatrači vjeruju da bi bilo kakvo uvođenje zajedničke valute u sustav bilo kontraproduktivno, ali se također ne isključuje mogućnost njenog kreiranja u budućnosti, kad bi se ona ili neka kriptovaluta koristile za plaćanja u međunarodnoj trgovini.
Odnos prema ratu u Ukrajini i geopolitičke teme
Na posljednjem summitu grupe BRICS, koji je održan u kolovozu prošle godine u Johannesburgu, u JAR-u, zemlje članice izbjegle su zauzimanje stajališta o ratu u Ukrajini, osim što je pozdravljeno posredovanje usmjereno na rješavanje nesuglasica dijalogom i diplomacijom. Međutim, dobro je poznata činjenica da određene zemlje članice, poput Irana, otvoreno podržavaju Rusiju, dok druge, kao što su Kina i Indija, daju prednost mirnom rješenju konflikta uz uočljive kvalifikacije najviših dužnosnika obje zemlje da je u pitanju sukob regionalnog karaktera.
Prema njihovom stajalištu Zapad, posebno Sjedinjene Države, zbog ambicije slabljenja pozicije Ruske Federacije na geopolitičkoj pozornici želi prikazati ukrajinski rat kao globalni sukob u kojem je ruska strana prekršila Povelju UN-a, odnosno norme međunarodnog prva, pa sukladno tome mora biti izolirana iz međunarodne zajednice.
Kineski i indijski dužnosnici tvrde da Zapad ne radi na deeskalaciji nego, naprotiv, naoružavanjem Ukrajine produljuje sukob. S druge strane, najviši dužnosnici obiju zemalja u više su navrata direktno ili indirektno dali do znanja ruskom predsjedniku, reagirajući na njegove oštre stavove na početku rata, kako je svaka uporaba nuklearnog oružja u konfliktu za njih neprihvatljiva.
Što se ostalih zemalja tiče, treba istaknuti da su Egipat i JAR dio afričke inicijative posredovanja u cilju okončanja krize, što je možda prva afrička inicijativa za posredovanje u nekom međunarodnom sukobu uopće.
Ipak, većina članica BRICS-a ima mnogo veći interes u promoviranju i sprovođenju politike srednjoročne i dugoročne transformacije globalnog makroekonomskog i financijskog sustava, a ruske aktivnosti u Ukrajini zapravo skreću pozornost s ove, po njima, mnogo značajnije teme, što u krajnjem slučaju izaziva nepotrebne probleme i frustracije.
Znači li rivalstvo dviju strana novi Hladni rat?
Imajući u vidu trvenja i netrpeljivosti koje pojedinačno gotovo svaka članica BRICS-a ima sa zemljama Zapada, posebno Sjedinjenim Državama, postavlja se pitanje koliko je novi deklarirani pravac daljnjeg djelovanja skupine u međunarodnoj areni posljedica realne želje za, primjerice, poboljšanjem poslovno-trgovinsko-financijske pozicije, a koliko namjere da se globalna dominacija Zapada anulira logikom blokovskog suprotstavljanja. Preciznije rečeno, može li se rivalstvo BRICS-a i Zapada poistovjetiti s temeljnim značajkama koje su determinirale Hladni rat?
Pomicanje težišta globalne politike i ekonomije na istok nezaustavljiv je proces potaknut demografskim i ekonomskim čimbenicima iako će Europa i Sjedinjene Države i dalje predstavljati ključne gospodarske igrače. U tandemu s promjenama u globalnom gospodarstvu, jasno je da će i globalni politički poredak postati multipolarniji, s Kinom, Europom, Indijom i Sjedinjenim Državama kao nekim od točaka glavnih središta utjecaja.
Ako se postavi teza da će širenje i utjecaj BRICS-a u svijetu biti determinirani njegovom učinkovitošću, a ne veličinom, onda se mora uzeti u obzir činjenica da su zemlje BRICS-a i dalje u fazi razvoja te da im je potrebno stabilno okruženje i protok vremena kako bi se, na primjer, oslobodile od međunarodnog financijskog sustava temeljenog na dolarima (jedan od spomenutih deklariranih ciljeva). Dakle, dostizanje potrebne učinkovitosti zahtijeva postepene promjene.
Povezanost kao prepreka oštrijoj konfrontaciji
Također, globalna povezanost gospodarstava jedna je od važnih prepreka konfrontaciji u međunarodnoj areni. Primjerice, mnoge zemlje BRICS-a, uključujući Kinu, Egipat, Indiju, Saudijsku Arabiju i JAR, imaju gospodarstva čiji je prosperitet usko povezan s ekonomijom Sjedinjenih Država, što ako se primijeni na spomenuti deklarirani cilj, znači da je njihov interes u sporom, etapnom oslobađanju od starog i štetnog financijskog sustava. Dakle, pristup koji bi se temeljio na sukobu ne bi im išao u korist.
Ista logika vrijedi i za promjene u arhitekturi globalnog upravljanja. Osim Ruske Federacije, svim drugim zemljama BRICS-a u interesu je osigurati da se promjene u globalnom poretku odvijaju evolutivnim tempom koji ne otvara prostor za nestabilnost.
Ako se pođe od pretpostavke da i Zapadu odgovara stabilno okruženje i izvjesnost u međunarodnim odnosima, onda bi po logici stvari obje strane trebale imati mnogo više zajedničkih interesa nego što pojedini promatrači sugeriraju. U konačnici, to bi ih moglo značajno udaljiti od pozicije strateških suparnika na svim frontama.