Genetičar Peter Forster s britanskoga Cambridgea za studiju objavljenu ovaj tjedan u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, služio se tehnikama koje su inače rezervirane za analizu DNK.
"Genetičari se ne slažu oko toga jesu li Europljani uglavnom potekli od poljodjelaca govornika indo-europskoga ili su stigli još puno prije - s ranim lovcima-sakupljačima koji su stigli prije trideset do četrdeset tisuća godina", kaže Forster.
Pomoću tehnike mutacijske analize stručnjaci su odredili kad su bile seobe naroda pa čak i čovjekovu starost. Tehnika počiva na ideji da postoji jedan "genetski sat", da se slučajne mutacije ili promjene na DNK u prosjeku događaju s određenom pravilnošću.
Tom je tehnikom, na primjer, čovjekovo podrijetlo povezano s teoretskom afričkom ženom koja je živjela prije stotinu i osamdeset tisuća godina.
Forster je tehniku primijenio na jezik, točnije na keltske jezike široko rasprostranjene prije nego što su Rimljani prije dvije tisuće godina nametnuli latinski. Keltski jezici preživjeli su u dijelovima Irske, Britanije, Francuske i Walesa.
"Promatramo ih kao DNK - kao niz podataka", kaže Forster. "(Za jesen) Amerikanci, recimo, kažu fall, a ne autumn. Mene ne zanima zašto se to dogodilo. To je slično mutaciji na DNK".
Forster i njegov kolega Alfred Toth s berlinske Junge Akademie promatrali su nekoliko rijetkih i mrtvih jezika, među njima i galski kojim se nekada govorilo u Francuskoj.
Poznato je kako su Rimljani Europi nametnuli latinski. Ali kako su to tisućljećima prije učinili Kelti?
"Da bi se jezik nametnuo većini, mora postojati neka vrsta elitnoga znanja", kaže Forster. Jedna važna teorija drži da je to elitno znanje bilo ratarstvo, a suprotna teorija sugerira da je to bila vještina kroćenja konja i jahanja.
Budući da i drugi podaci upućuju na to da je ratarstvo stiglo u Britaniju oko četiri tisuće godina prije naše ere, Forster vjeruje da njegovi rezultati podupiru teoriju o ratarstvu kao elitnoj vještini.