Foto: Index, FAH
PARAZITI (grč. para = pored i sitos = hrana) su organizmi koji se hrane na račun drugog organizma (nazvanog domaćin) u toku dužeg vremenskog perioda. Kao posljedica specifičnog načina života kod parazita se javlja niz adaptacija koje se ogledaju u tome da neki organi zakržljaju ili nestanu, dok se na njihov račun razvijaju drugi. Generalni ekološki odnosi parazita i domaćina se nazivaju parazitizam, a bolesti koje uzrokuju paraziti parazitske bolesti. Upravo, čini se, odnos koji je nastao između uvaženih zastupnika Hrvatskoga sabora i građana.
Ako Hrvatski sabor predstojećeg tjedna podrži Državni proračun u kojemu se smanjuju subvencije za prijevoz djece – možemo ih slobodno zvati saborskim parazitima. Jer oni su sebe namirili, kao što smo zadnjih tjedana vidjeli – niti jedna povlastica saborskih zastupnika nije dirana. Nisu dirane ni mnoge druge povlastice i prava koje daje Država – od dodatnih isplata radnicima državnih gubitaša, do bespotrebnih radnih mjesta u državnoj i javnoj upravi te lokalnoj samoupravi. Umjesto toga – uzima se djeci.
Podsjetimo se! Prema Vladinom prijedlogu proračuna, udio države u sufinanciranju mjesnog i međumjesnog prijevoza srednjoškolaca iz proračuna smanjio bi se od iduće školske godine sa 75 na 50 posto, pri čemu se za socijalno ranjive skupine zadržava financiranje u stopostotnom iznosu. Na taj bi način, kažu u Banskim dvorima, država godišnje uštedjela oko 94 milijuna kuna.
U Hrvatskoj je lani umrla 55.651 osoba. Istodobno, lani su u Hrvatskoj rođene 38.142 bebe, što znači da smo negativnim prirodnim prirastom, s čak 17.509 više umrlih nego rođenih, premašili sve dosadašnje neslavne „rekorde“.
100 milijuna kuna – novac koji se morao naći
Oko 100 milijuna kuna je u proračunu jedno – ništa. Na nekih 120 milijardi kuna proračuna to je iznos koji se uštedi boljim provođenjem javne nabave i općom štednjom. Uzimati danas takav iznos školarcima – znači biti u razini ni manje ni više nego parazita, kao što je recimo trichinella spiralis. Trihinela ili (Trichinella) je rod parazitskog valjkastog crva iz razdjela nematoda koja uzrokuje trihinelozu. Članovi ovog roda se često nazivaju trihinela ili trihinski crvi. Nematode su specifične po tome što imaju jednosmjerni probavni trakt. Ovi paraziti su dakle krajnje jednostavna i krajnje učinkovita stvorenja – osim što znaju biti prilično opasna za domaćina.
U ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, s ovoliko nezaposlenih i slabo plaćenih, na bilo koji način ograničavati djeci mogućnost školovanja – znači upravo biti parazit, a ne narodni zastupnik. Ugledne i svepametne glavice Sabora trebali bi te novce negdje naći: prvenstvo uzeti sebi, pa javnom sektoru, pa onda – zašto ne čak i državnim plaćama i mirovinama. Jer, školovanje mladih nema alternativu.
Ovo društvo, ova Hrvatska pokazuje da je manje spremno za bilo kakve izazove i krize od nekog plemena od prije 5.000 godina. Jer, u tom plemenu, kada bi došlo do teške krize, a Hrvatska jest u teškoj krizi – plemenski starješina bi rekao: „Prvo djeca!“ U spas, bilo od poplave, bilo od suše, bilo od neprijatelja – slali su se prvo djeca i njihove majke. Onda bi išli sposobni ratnici, oni koji mogu uloviti za sebe i za druge.
A uvaženi poglavice i članovi plemenskog vijeća išli su zadnji – jer bi svojom dužnošću smatrali ne sačuvati svoju guzicu, već svoje pleme i one koji nose genetski materijal u budućnost.
A što mi radimo? U zemlju gdje nas je u godinu dana nestalo preko 17.500 (bez onih par desetaka tisuća iseljenih koje i ne računamo) – onima preostalima ograničavamo zadnju mogućnost koja ih može izvući iz egzistencijalne bijede, a to je školovanje. U ovom svijetu, u ovom stoljeću, jedino je škola ono što čovjeka može izvući iz prokletstva pomoćnih zanimanja uz minimalac na određeno vrijeme – i to ne još dugo. Nije daleko svijet gdje će taksisti, prodavači, slagači hamburgera i mnogi drugi biti zamijenjeni robotima i gdje ne imati školu, pri čemu školom smatramo i zanat i doktorat – znači da ste nitko i ništa.
Sjećam se priče poznanika, starijeg čovjeka, našao se na neko skupu u Indiji, visoko rangirani bankari, MMF, sva ona sila ljudi u skupim plavim odijelima i bijelim košuljama sa srebrenim manžetama. Jedan od visoko rangiranih dužnosnika Međunarodnog monetarnog fonda, Indijac, ponudio je poznaniku da odu tijekom popodneva u rodno selo Indijca. Pomalo nadnaravno – crna limuzina je išla trošnim putem do sela, slučajno svega 50-tak kilometara od grada gdje se održavao skup. Moj poznanik nije mogao doći sebi – ljubazni Indijac mu je pokazivao svoju rodnu kuću, svoje susjede i trošnu zgradu škole. Selo je nikakvo – prašnjavo, s jednom česmom u sredini i čini se bez uredne kanalizacije. Poznanik, doslovno šokiran onime što je vidio, pitao je Indijca samo jednu riječ: „Kako?“ Odgovor je bio kratak: „Meni je biti najbolji učenik bila jedina šansa za dobiti stipendiju i otići odavde!“
Jedino što se računa u današnjem svijetu je znanje. Jedino što razlikuje pobjednike od poraženih je znanje. Jedino što određuje vašu plaću na globalnoj razini su specijalistička znanja. A ona počinju upravo srednjom školom. Ako tu mogućnost nekome oduzmete – oduzeli ste djecu budućnost. Imati osam razreda osnovne bilo je možda dosta prije 80 godina, ali danas je to ništa. Često ni srednja, ako nije zanat gdje radite spretnim rukama – ne daje ništa.
A škole nisu baš u svakom selu.
Jesu li saborski zastupnici uopće svjesni Hrvatske izvan Zagreba?
Hrvatska, koliko god mala zemlja bila, zemlja je mnogih gradića, sela i zaseoka, živi se ovdje gotovo na svakom koraku. I ukoliko živite u gradu tipa Zagreba ili Splita, možda na prvi pogled nećete shvatiti što znači smanjiti subvenciju prijevoza učenicima. Kao prvo, u gradu velika je šansa da vam dijete uredno može pješice ili biciklom u srednju školu. Kao drugo, ako i kupite pokaz, to je „za prvu zonu“, najjeftiniji.
Kao treće, ne dvojim da će i uz ovo smanjivanje subvencije godinu dana pred lokalne izbore i Bandić i Baldasar i Obersnel naći sredstava za gradskim novcem subvencionirati prijevoz. No, nisu ovi gradovi cijela Hrvatska. I dodatno, ukoliko ste u jednom Zagrebu, relativno je veća mogućnost da imate posao, pa i da imate auto – nekako ćete se snaći. Uostalom, ako stisne, moguće i da nađete dodatni posao popodne ili vikendom i prikupite 500-1000-1500 kuna koliko vam treba.
No, što ukoliko ste u Općini Žumberak, ukoliko ste negdje u gradićima i selima Spačve ili živite na Banovini? Što uostalom ukoliko ste negdje oko Imotskoga, a niste u obitelji odakle stižu doznake iz Njemačke svaki mjesec? Morate kupiti djeci pokaz za autobus – a pokaz uopće nije jeftin. Dolje, blizu mora, često se nešto i zaradi ljeti, no što ukoliko je vaš dom negdje u Slavoniji? U manjem mjestu? A dijete kao dijete, možda i ne želi najbližu srednju školu, već svoje životno poslanje i misiju na ovoj Zemlji koje je tek počelo obavljati vidi u školi koja je u nekom većem centru, Požegi, Brodu, Valpovu, Vinkovcima, Đakovu, Virovitici?
Koncesionirani prijevoznik uopće nije jeftin, a vaš grad ili općina (dobrim dijelom jer upravo država ne želi iste reformirati) nema dovoljno da uskočiti i napuniti ovo što nedostaje). Možda i ima – ali kako su ljudi sa školskom djecom u nas već postali manjina – lokalni (grado)načelnik će radije podijeliti kakvu dodatnu pomoć od par stotina kuna penzionerima nego pomoći za prijevoz školarcima. Penzioneri su u nas vrijedni na lokalnom izborima – uredno ujutro dolaze i uredno glasaju. Školarci nemaju pravo glasa, pa mnogima nisu ni bitni. Zato se školskoj djeci i uzima – ne glasaju na izborima.
Plaća i primanja
Naravno, priča država o nekim socijalnim kategorijama kojima će više pomoći – no država bi napokon trebala sebi utuviti u glavu (a to ne žele, jer inače ne mogu prodavati jeftinu socijalnu demagogiju) da nije sve u plaćama. Netko s riješenim stambenim pitanjem i 3000 kuna, te naslijeđena dva apartmana na Braču, može živjeti puno bolje od nekoga s za nas pristojnih 7000 kuna, ali tko je podstanar i npr. radi 10 km dalje gdje uopće nema javnog prijevoza.
Da ne spominjem one koji imaju sreću da su im djeca aktivni športaši ili se bave nekom drugom aktivnošću – koliko košta i oprema i tenisice i putovanja i sve. Pa ispadne da u Hrvatskoj imati dijete talentirano za šport, tehniku ili glazbu u nas postaje prokletstvo, a ne pomoć!U tim krajevima gdje najviše treba pomoći – ljudi uostalom obično imaju i kući i imanje i pomoćne zgade i poneki traktor, svi imaju auto jer bez njega ne možeš ni do hitne ako ti treba – i bit će izvan socijalnih cenzusa, za naše uvjete skoro pa „bogati“, makar iz sela svakih dva tjedna netko otišao noćnim autobusom za Njemačku.
Ćate i mali ljudi
Na kraju se našoj Banovini, našoj Lici, našoj Slavoniji pa i Dalmatinskoj zagori, sve mjestima gdje je teško i sve teže živjeti – smanjuje subvencija prijevoza. Omogućiti svakom učeniku da se školuje i to da se školuje što je više moguće bliže onome što želi i što ga čini spremnim za budućnost – nije stvari ni socijalizma ni socijalne države nego temeljne jednakosti građana.
Ove koji putuju 20-30-40 km do škole treba učiniti što je moguće više jednakima djeci iz Zagreba ili Splita koji do škole idu prvom gradskom zonom ili kada je ljepše vrijeme biciklom. To je stvar ravnopravnosti i digniteta države. Inače ljudi odlaze, ljudi kada vide da nema prilika ni za njihovu djecu odlaze, dio u Zagreb, Zadar ili Split, dio negdje vani – i vjerujte, neće se vratiti.
Puna usta domoljublja i štednja na djeci
Puna su im usta Domovine, Domoljublja, Rodoljublja, boje se nacionalnim bojama kao da će na utakmicu – a onda u prijedlogu Državnog proračuna – ušteda na učenicima. Tako nešto mogu predložiti samo mali ljudi, oni koji će kada se kaže "Štedi!" pognuti glavu i štedjeti – ali tako da sebe ne diraju, već da uzmu drugima. Savjesti nemaju – jer inače ne bi uzimali djeci.
Najavljuje se 1000 eura za novorođeno dijete – a subvencija prijevoza za dvoje djece u godini dana, ako ste negdje dalje, „pojesti“ će tih 1000 eura. Roditeljstvu se ne pomaže s 1000 eura – roditeljstvu se pomaže sustavnim radom i stvaranjem dobrih uvjeta za roditeljstvo i razvoj djece, uključujući i to da djeci omogućite prijevoz do srednje škole, jer nisu sva djeca za đački dom, a i đački dom košta.
A ukoliko dame i gospoda zastupnici negdje ne nađu, na nekoj stavci, niti tih 100 milijuna kuna i vrate subvencije prijevoza, onda se oni koji budu glasali za ovaj i ovakav proračun ne bi ni trebali osjećati pogođenim ako ih mi ostali budemo smatrali samo običnim trihinelama. Dakle, parazitskim organizmima koji svoj jednostavan život provode tako da sišu druge, mozga ne trebaju, niti drugih složenijih organa, a i nije ih briga ni ako im domaćin odumre s vremenom. Njima dobro, imaju hrane i toplo je.