Na to Srbiju obvezuje članak 1. Sporazuma u kojemu se navodi da se pripadnicima manjina mora osigurati pravo na izražavanje, očuvanje i razvijanje nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta, kao i pravo na održavanje i razvijanje obrazovanja i informiranja na materinjem jeziku.
Potpisanim dokumentom manjinama se u državama potpisnicama jamči pravo na slobodno organiziranje i udruživanje, a navodi se i obveza da se nacionalnim manjinama omogući sudjelovanje u donošenju odluka koje se odnose na njihova prava i položaj od lokalne do države razine.
Posebno važna odredba za Hrvate je članak 7. po kojem se domicilna država obvezala da im prizna pravo na izvješćivanje putem tiska, radija i televizije na materinjem jeziku i pismu. Osim što će im to omogućiti svojim zakonodavstvom država će morati i materijalno pomagati ta glasila.
Međutim, kako je nedostatak stalnog izvora financiranja njihovim institucijama i organizacijama glavni problem hrvatske zajednice u Srbiji, veliku pozornost privlači dio Sporazuma u kome se navodi da će za ostvarivanje i svih drugih prava države "osigurati određenu financijsku potporu".
Pored toga što se načelno spominje obveza priznavanja različitih manjinskih prava, u Sporazumu se posebno ističe da će država na području obrazovanja poticati učenje jezika, kulture i povijesti manjine i njihovog matičnog naroda u školama većinskog naroda.
Također, navodi se da će manjini biti osigurana slobodna uporaba jezika i pisma nacionalne manjine u privatnom i javnom životu, kao i mogućnost slobodnih i neposrednih odnosa s matičnim narodom, te njegovim državnim i javnim ustanovama.
Provedbu Sporazuma o zaštiti hrvatske manjine u SCG i srpske u Hrvatskoj pratit će Mješoviti odbor u kojem će biti predstavnici manjina i državni dužnosnici.
Odbor će se sastajati jednom godišnje, razmatrat će ostvarivanje Sporazuma i podnositi preporuke vladama.
Sporazum je sklopljen za razdoblje od pet godina, a ukoliko ga nijedna strana ne otkaže Sporazum se prešutno produljuje na iduće petogodišnje razdoblje.