Foto: Arhiva, wikipedia
Ideologija, a ne kvaliteta
Dr. sc. Josip Burušić, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar kaže da se pitanje jednospolnih i višespolnih škola u Hrvatskoj u posljednje vrijeme ponovno pokušava aktualizirati u novom društvenom kontekstu.
'Tu bi trebalo jasno odvojiti ideje od objašnjenja. Ključno pitanje trebalo bi biti pitanje kvalitete obrazovanja, odnosno njegovih konačnih učinaka. No kod nas se manje govori o tome, a više do izražaja dolazi ideologija, odnosno različita ideologijom motivirana objašnjenja', kaže Burušić.
Ističe da su svi razlozi koji su usmjereni na kvalitetu servisa opravdani, ali ne i oni koji su ideološke prirode, koji ne nude novu kvalitetu nego im je svrha isključivo ideologiziranje djece.
'Škola je javni servis i ne bi trebala služiti ideologizaciji. Čak i privatne škole trebale bi odgovarati skupu standarda. Dakle, roditelji bi trebali biti više uključeni u rad škola i nemam dvojbi da će do toga doći. Ali ne roditelji okupljeni po principu ideologiziranja bilo koje vrste. Značajan boj privatnih inicijativa zna različitim potrebama i željama roditelja prikrivati ideologizirane razloge. Onaj tko uređuje obrazovni sustav trebao bi jasno otkloniti takve razloge. Primjerice, 'homeschooling', odnosno školovanje djece kod kuće, pokušava se predstaviti kao nešto što liberalizira obrazovni sustav. No po meni je to jednostavna negacija obrazovnog sustava. To je kao da svatko sam sebe pokušava liječiti ili operirati kod kuće jer nije siguran da će mu bolnice pružiti vrhunsku zdravstvenu skrb. Neka iskustva iz SAD-a, ali i iz susjedne Slovenije pokazuju da je taj tzv. pluralistički element iskorišten za različite ideologizacije, da su razne vjerske skupine kroz tu formu pokušavale zaobići potrebu neideologiziranog pristupa obrazovanju', pojasnio je Burušić.
S njim se slaže i Tomislav Reškovac, donedavni član Ekspertne skupine za Cjelovitu kurikularnu reformu, profesor filozofije u Privatnoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.
'Iako istospolne škole u svijetu nisu velika rijetkost, vrlo je mali broj zemalja u kojima broj učenika ili učenica koji se školuju u njima prelazi 2 do 3%. To je najčešće slučaj u zemljama u kojima dominantne kulturalne ili religijske norme nalažu vrlo visok stupanj odvojenosti žena i muškaraca, osobito u javnom prostoru. U takvim društvima odvojeno obrazovanje za dječake i djevojčice nerijetko može biti temeljni uvjet da bi se djevojčicama uopće dozvolilo da idu u školu. Hrvatska se, na svu sreću, još uvijek ne susreće s takvim problemima', kaže Reškovac.
Miješane škole dokazano su bolje
Burušić priznaje da postoje studije koje pokazuju da školski sustavi funkcioniraju tako da djevojčice ostvaruju značajno bolje obrazovne rezultate od dječaka, no smatra da oni nisu jedino mjerilo uspjeha.
'Treba postaviti pitanje čemu škola zapravo služi kao zajednički servis. Ona ne služi samo tome da bi nabildala učenike određenim količinama informacija i usadila im neke kompetencije. Ona je također i socijalizacijska ustanova i sastavnica psihosocijalnog razvoja svakog pojedinca. Stoga se postavlja pitanje što je važnije – trebamo li stvarati visoko učinkovite pojedince koji imaju jako puno kompetencija koji su s druge strane socijalni invalidi? Osobno smatram da se razina sveukupne dobrobiti za dijete ne može ostvariti u jednospolnim školama kako je to moguće u postojećem sustavu koji je dominantan u većini zemalja svijeta', uvjeren je Burušić.
Reškovac također drži da je emocionalni i socijalni razvoj jednako važna zadaća škole kao i akademski napredak učenika i učenica. Također smatra da određene pokazatelje o navodnoj uspješnosti jednospolnih škola treba uzeti s rezervom, odnosno da treba shvatiti kontekst.
'Ne vjerujem da odrastanje u istospolnom okruženju može pomoći djevojčicama i dječacima da izgrade zdravije odnose sa suprotnim spolom. Zagovornici istospolnog školovanja svoje bi tvrdnje o njegovim prednostima morali potkrijepiti dostatnim i relevantnim istraživanjima. No, novije analize istraživanja na tom području ukazuju na to da se na temelju dostupnih nalaza ne može zaključiti da učenici ili učenice u istospolnom okruženju postižu bolji akademski uspjeh nego u mješovitom. Visoka akademska postignuća u, primjerice, istospolnim školama u Velikoj Britaniji, nisu posljedica istospolnog obrazovnog okruženja u kojemu se uči. Ondje je, naime, riječ o privatnim školama s vrlo velikim budžetima te o učenicima i učenicama natprosječnog socioekonomskog statusa. Utjecaj ovog potonjeg na učenička postignuća dokumentiran je brojnim relevantnim istraživanjima', ističe Reškovac.
Pluralizam da, ali ne kao krinka ili kaos
Obojica naših sugovornika prihvaćaju potrebu za osiguranjem pluralizma u obrazovnom sustavu, no ističu da on već postoji u Hrvatskoj, da već imamo privatne pa i jednospolne škole. Također upozoravaju da se pluralizam ne može nasilno implementirati u javni sektor, jer to može voditi u kaos te da pluralizmu primarni interes ne smije biti financijski.
Burušić kaže da neke grupe misle da je pod kapom pluralizma moguće predlagati bilo što, svakakve škole i obrazovne programe.
'Slušao sam neke rasprave o tome kako je došlo vrijeme da u društvu razne ideje dobiju priliku da se čuju. To je uistinu demokratsko pitanje. No nisam siguran koliko je ono primjenjivo u jednom javnom servisu kao što je obrazovanje. Ideju pluralizma ne možemo primijeniti u sustavima kao što su zdravstvo ili sustav sigurnosti. Postoje neki sustavi u društvu koji jednostavno moraju reflektirati mišljenja većine, ali ne na način da su zbroj mišljenja, već da uistinu odražavaju mišljenje većine. Tu se ulazi i u područje ljudskih prava i u pitanja uloge roditelja, njihovih prava da odlučuju. Roditelji bi trebali imati odlučujuću ulogu u obrazovanju djece. Ne možemo roditeljima nametati modele obrazovanja koji bi bili bitno protivni njihovim uvjerenjima. Međutim, to po mojem dubokom uvjerenju ne podrazumijeva činjenicu da je potrebno napraviti toliko škola i sustava koliko ima ideja ili tipova roditelja. To bi vodilo u kaos. Tu ideju treba realizirati kako je to napravljeno u brojnim razvijenim zemljama – da roditelji imaju utjecaja na rad škola, na usvajanje školskih kurikuluma, na mogućnost da izražavaju i procjenjuju kvalitetu škola. Mislim da je to u našem sustavu zapostavljeno, a da će u vremenima koja dolaze uloga roditelja u njemu morati biti izravnije uvažavana. No također ćemo morati naučiti da svaka sloboda nosi odgovarajuću odgovornost. Ako je školama dozvoljeno da imaju određenu slobodu formiranja sadržaja, onda će one s druge strane u konačnici morati polagati račune zajednici, u smislu kvalitete koju su pružile za određenu količinu uloženih financija. One će morati biti podložne raznim evaluacijama', upozorio je Burušić.
Reškovac kaže da istospolne škole u Hrvatskoj nitko ne bi trebao onemogućiti. No smatra da je problematična inicijativa da se one financiraju iz proračuna.
'Istospolne škole zapravo već postoje, no riječ je o školama koje su u vlasništvu vjerskih zajednica, a ne o javnim školama. Dakle, kada je riječ o privatnim školama, njima treba ostaviti mogućnost da budu istospolne. Međutim, kada je riječ o javnim školama i školama koje se financiraju javnim novcem, držim da za istospolno školovanje ne postoji niti jedan dobar razlog.'
Argument tradicije vraća nas u prošlost
Pobornici jednospolnih škola u svojoj se argumentaciji često pozivaju na primjere razvijenih zapadnih, osobito anglosaksonskih zemalja. No naši sugovornici ističu da konzervativan tradicijski element, koji u tim državama ima kontinuitet, u Hrvatskoj ima prekid od cijelog stoljeća, te da je stoga argument tradicije uglavnom paravan za vjersku indoktrinaciju čime se vraćamo u daleku prošlost.
'Mi smo nekada davno imali tradiciju jednospolnih škola. No potom smo imali dug diskontinuitet. Sada se na tragu te davne prošlosti traže razlozi da se tradicija obnovi. Međutim, u međuvremenu se puno toga promijenilo u društvu i u čovječanstvu. Ti tradicijski razlozi stoga nisu dovoljno jaki da bi bili prihvaćeni. Na zapadu tog diskontinuiteta nema. Ondje, osobito u SAD-u i Velikoj Britaniji, postoje tradicionalno konzervativne jednospolne škole koje imaju kontinuitet. No tamo nikome ne pada na pamet da se to opravdava nekim ideologiziranim argumentima, primjerice da je dobro da djevojčice budu odgajane odvojeno od dječaka. Mi svi živimo u svijetu zajedno. Po meni je ta ideja da bi se neki bolji rezultati postigli odvajanjem spolova u obrazovanju, besmislena. Ja mislim da čak i kada bi se u obzir uzela mogućnost da bi se škole mogle prilagoditi dječacima kako bi ostvarivali bolji uspjeh, to ne bi bio dovoljno jak argument za razdvajanje po spolu. Mislim da ima puno više argumenata protiv. Iz onoga što sam ja do danas čuo u raspravama o tom pitanju, zaključio sam da pobornicima jednospolnih škola kvaliteta obrazovanja zapravo nije primarna. Oni to u biti argumentiraju nekim zamišljenim tradicijskim vjerovanjima. To nisu stvarna, tradicijska vjerovanja, već zamišljena. Druga motivacija koja se može iščitati jest da u tome postoji određeni financijski interes', tumači Burušić.
Reškovac kaže da trend stalnog pada broja istospolnih škola u svijetu postoji s razlogom.
'Prije stotinjak godina udio istospolnih škola bio nekoliko puta veći nego danas. U tih istih stotinjak godina zamjetan je i velik napredak obrazovnih znanosti i empirijski utemeljenog znanja o obrazovanju i školovanju. Kada bi istospolne škole bile bolje od mješovitih, vjerujem da bi njihov udio rastao, a ne padao', poručio je Reškovac.