"Dugo očekivana odluka danas je objavljena i na web stranici suda", kazala je Lukina Karajković.
Nakon ove odluke sud u Strasbourgu će ocjenjivati meritum prigovora trojice hrvatskih štediša, a ukoliko utvrdi da im je povrijeđeno pravo Slovenija će morati poduzeti mjere kojima će tu potvrdu otkloniti, čime će se omogućiti naplata potraživanja štediša, navodi se u priopćenju Ministarstva pravosuđa.
Smatrajući da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva i da su žrtve diskriminacije jer im je onemogućen povrat štednje iz Ljubljanske banke, troje hrvatskih štediša - Kovačić, Mrkonjić i Golubović - su preko odvjetnika Milivoja Žugića i Zvonka Nogolice 1997. pokrenuli postupak pred Europskim sudom za ljudska prava.
Preko zastupnice Vlade pred strasburškim sudom Lidije Lukine Karajković Republika Hrvatska je 2001. iskoristila svoje pravo i umiješala se u postupak na stranu štediša. Obje strane su sudu dostavile svoja očitovanja, a u listopadu prošle godine održana je i usmena rasprava.
U Ministarstvu pravosuđa napominju da odluka suda nije i konačno rješenje predmeta, no ističu da je izuzetno značajna jer je njome Europski sud za ljudska prava odbacio čak osam slovenskih preliminarnih prigovora.
Slovenija, zastupana po odvjetničkom uredu Stein i Hamilton sa sjedištem u Parizu, pokušala je svim pravnim sredstvima osporiti nadležnost suda u Strasbourgu da odlučuje o zahtjevima hrvatskih štediša. Oni su smatrali da je pitanje stare devizne štednje u prije svega sukcesijsko pitanje za koje taj sud nije nadležan. Slovenija je također, kažu u Ministarstvu, pokušala uvjeriti sud da je devizna štednja u bivšoj SFRJ bila iluzija, kao i da Ljubljanska banka nije imala kontrolu nad svojim podružnicama izvan Slovenije.
Troje hrvatskih štediša i Hrvatska osporili su te tvrdnje, ističući da su podružnice Ljubljanske banke bile njezin sastavni dio te da ih je banka samostalno integrirala u svoj sustav jer je imala interes prikupljati devize i izvan Slovenije.
Hrvatska strana je tvrdila i da potraživanja štediša nisu iluzorna, već da se temelje na građanskopravnim ugovorima između banke i štediša u koji se, kažu u Ministarstvu, slovenska država umiješala kako bi onemogućila štediše da se naplate od banke.
Hrvatska je istaknula i da je Slovenija ustavnim zakonom 1994 banku podijelila na dva dijela tako da je nova banka preuzela svu aktivnu imovinu, a stara je zadržala samo dugove prema stranim vjerovnicima. Time je, ističu u Ministarstvu pravosuđa, štedišama onemogućeno da u Sloveniji naplate svoja potraživanja. Kako je to učinjeno na ustavnoj razini štediše nisu imale nikakvo pravno sredstvo kojim bi taj zakon mogli osporiti, što je Europski sud za ljudska prava i potvrdio u svojoj odluci, ističe se u priopćenju.
Dodaje se da je sud utvrdio da se slovenski zakon odnosi i na štedne uloge izvan Slovenije, čime otpada prigovor da su ti ulozi bili pod hrvatskom nadležnošću. Europski sud je zaključio da je taj zakon direktno utjecao na položaj štediša glede njihove štednje i utvrdio da su akti slovenskih vlasti proizveli te i dalje proizvode učinke izvan Slovenije, zbog čega se može razmotriti njezina odgovornost.
Sud je na kraju odbacio i slovenski prigovor da se o problemu Ljubljanske banke vode pregovori u sklopu Banke za međunarodno poravnanje te arbitraža pred Međunarodnim monetarnim fondom. Sud je utvrdio da troje hrvatskih štediša nisu stranke u tim pregovorima, pa se stoga ne radi o istovjetnim postupcima, navodi se u priopćenju Ministarstva pravosuđa.