Martin Kralj (28) radi kao terenski informatičar i svakoga dana putuje javnim prijevozom iz Sesveta do centra Zagreba i natrag. Autobusom i vlakom ili tramvajem treba mu nešto više od sat vremena u jednom smjeru, a usput mora prelaziti ceste, koristiti zebre i snalaziti se od stanice do stanice.
S Martinom smo proveli jedno prijepodne u Udruzi slijepih Zagreb, u kojoj boravi od malih nogu kao osoba s urođenom sljepoćom, te razgovarali o tome kako se snalazi u glavnom gradu. Njegov invaliditet ne sprječava ga da radi ono što voli: pomaže u Udruzi, svira harmoniku, planinari i obavlja terenske zadatke koje njegov posao nalaže.
Dok nam je pokazivao kako se snalazi u Zagrebu i koliko je grad prilagođen slijepim i slabovidnim osobama, proveli smo s Martinom i mali test: koliko će vozača stati slijepoj osobi na pješačkom prijelazu?
"Mogu reći da vozači stanu 90% vremena", ispričao nam je na početku svoje šetnje, u što smo se kasnije uistinu i uvjerili.
Prilikom prelaska ceste puno mu pomažu linije vodilje - reljefne izbočine namijenjene slijepim i slabovidnim osobama, kojima lakše prepoznaje gdje je nogostup, a gdje se približava prelasku ceste. Duguljaste linije označavaju nogostup, a čepići znače da je rubnjak blizu.
Iako vozači mogu prepoznati slijepu osobu po štapu za hodanje, Martin ide i korak dalje.
"Lijepo mu ovako dignem ruku u zrak", pokazuje nam u blizini Udruge slijepih Zagreb i kreće prelaziti cestu u trenutku kada je čuo da je automobil ispred zebre stao. "Nakon toga krećem i mahnem mu u znak zahvale."
U šetnji širim centrom Zagreba, u okolici Udruge na Draškovićevoj ulici, Martin nam je u nekoliko situacija demonstrirao kako izgleda prelazak pješačkog prijelaza, osobito kada nema semafora koji mu olakšavaju kretanje po gradu.
U pet navrata s Martinom smo testirali hoće li mu vozači stati na prijelazu, a baš kao što nam je ranije ispričao, vozači su svaki put bili obazrivi. Vjeruje da je razlog upravo to što je počeo aktivno dizati ruku prilikom prijelaza.
"Meni se prije znalo događati da nisam bio siguran hoće li auto stati, zato sam počeo dizati ruku - to im je znak da osoba kreće prelaziti zebru", kaže.
Vrlo jednostavno to izgleda, barem kada su u pitanju 'mirniji' prijelazi u Zagrebu. No, kako izgleda prelazak prometne ulice gdje nema taktilnih staza, kao što je slučaj samo 50-ak metara niže, u Šenoinoj ulici?
"Štapom tražim rubnjak i kad ga nađem, poravnam se uz njega. Na taj način čekam da mogu prijeći cestu", govori.
"Ovisi sve od rute do rute. Najvažnije mi je bilo savladati linije vodilje i prelaske preko zebre; za to mi je trebalo ukupno oko dva do tri tjedna", dodaje.
Martin nam je ispričao i jednu groznu situaciju koja mu se dogodila prošle godine. Naime, dok je prelazio zebru na kraju Šenoine ulice, vozačica u autu mu je pregazila štap i pobjegla.
"Nisam se puno prepao, ali mi je štap puknuo. Zato sam počeo dizati ruku kad prelazim cestu", kaže.