IAKO je još prerano donositi nekakve čvrste zaključke, krvoproliće koje se danas zbilo u središtu Zagreba bi vrlo lako predstavljati važan događaj. Možda u pitanju nije povijesna prekretnica, ali je sasvim sigurno riječ o dosad najrječitijem pokazatelju u kojem se stanju nalazi današnja Hrvatska. "Vatromet" koji se, ironičnom igrom sudbine, zbio nedugo prije Dana neovisnosti, pokazuje kako država radi koje se toliko žrtvovalo više nije u stanju obavljati svoje elementarne funkcije.
Brutalna likvidacija usred bijela dana i u neposrednoj blizini sjedišta policije pokazuje i sve veću drskost, bezobzirnost i bahatost zločinaca, ali i sve veću nesposobnost onih koji bi to morali spriječili. U pitanju je ne samo tragedija jedne obitelji, nego i pljuska u lice svakome tko se zalaže za Hrvatsku kao mjesto gdje je još uvijek moguć nekakav život dostojan civiliziranog čovjeka.
Dežurni optimisti će današnji događaj protumačiti kao dugo očekivani poticaj da se stvari konačno pokrenu s mjesta. Naime, današnja likvidacija predstavlja šok – ovakve stvari se nisu događale, barem ne u mirnodopskoj, "uljuđenoj" i "ispeglanoj" civiliziranoj Hrvatskoj koja se nalazi na korak ulaska u eksluzivni europski klub. U takvoj Hrvatskoj kćeri najuglednijih odvjetnika nikada ne bi trebale postajati protagonisticama hrvatskog remakea filma "Vidimo se na čitulji".
Zato će mnogi to shvatiti kao događaj nakon kojeg, ma koliko to ofucano zvučalo, više neće ništa biti isto. Počinitelji i eventualni naručitelji zločina su prekršili sva ranije uvriježena "pravila" i prešli sve "crvene linije". Nije više riječ o srpskoj starčadi koja je ostala u dalmatinskom zaleđu kada nije trebalo, dugokosom zagrebačkom mladiću koji je krivo pogledao ulične barabe ili australskoj turistkinji koja je voljela popiti čašu previše – u pitanju je kći bivše ministrice, pripadnici hrvatske društvene elite.
Izgleda da je taj krvavi udarac u lice hrvatske države iznenadio i samog premijera. U prvoj reakciji je sebi dozvolio "freudovsku omašku" rekavši kako "više nećemo tolerirati kriminal ni mafijaška ubojstva". Izraz "više nećemo" bi se mogao shvatiti i kao priznanje da za njegovu vladu u prethodnih pet godina zapravo kriminal i mafijaška ubojstva i nisu predstavljala neki naročiti problem.
No, bez obzira je li ranije podcjenjivao taj problem ili ne, Sanader je danas shvatio da je vrag ipak odnio šalu. Od ovakve sramote se može oprati samo nečim što bi sličilo na radikalne mjere i barem izvana potvrdilo reputaciju "hrabrog i odlučnog državnika" za koju u posljednje vrijeme ima sve manje pokrića. A današnji događaji pokazuju da, ako stvari doista krenu loše, u pitanju više neće biti samo Sanaderov politički, nego i fizički opstanak.
Stoga je večerašnja dramatična smjena bezličnih stranačkih "aparatčika" s javnosti daleko prihvatljivijim nestranačkim stručnjacima iznuđen, ali sa dnevnopolitičkog stajališta dobar potez. Premijer će čak i najstrožim i najciničnijim kritičarima poručiti da ih je poslušao, a serviranjem Rončevićeve glave je najavljeni sutrašnji prosvjed i peticije barem privremeno učinio bespredmetnim.
Međutim, usprkos ove današnje geste, pitanje više nije da li Sanader želi nego da li je uopće u stanju očistiti sada već krvave Augijeve štale u koje se pretvorila država kojoj je na čelu. Ukoliko odgovor bude negativan, nametnut će se još jedno, daleko neugodnije pitanje. Tko je sljedeći?
Dragan Antulov