TKO SE nije skrio, magarac je bio. Tko je dovoljno lud da se pojavi u sudnici na izricanju presude, sam si je kriv što će završiti u zatvoru. Ognjen Šimić bio je toliko uvjeren u svoju nevinost - a o mudrosti da se i ne govori - da je devetogodišnju presudu za primanje mita dočekao u Sarajevu. Daleko od sutkinje Ike Šarić, daleko od pravosudne policije i još dalje od hladne zatvorske ćelije. Pravo mu budi.
Onaj tko mu je dopustio da presudu dočeka izvan sudnice, snosi i odgovornost za činjenicu da je on pobjegao u inozemstvo. Možda je kriva sama sutkinja, možda zakoni po kojima je donesena odluka o puštanju na slobodu, ali doista je nevjerojatno da je Ika Šarić čitala presudu pred tužiteljima i braniteljima, pred novinarima i publikom u sudnici, pa čak i pred suprugom i kćerkom dr. Šimića, dok jedino optuženika - najvažnije osobe u postupku - nije bilo u dvorani. I treba li se onda čuditi da je pobjegao?
Uhodana praksa
Pa to je stara i uhodana praksa u Hrvatskoj. Na dan izricanja presude branitelj dojavi svom klijentu kakva je presuda i onda on odlučuje hoće li zbrisati ili ostati kod kuće. Na taj način pravdi su izmakle desetine optuženika. Ne sitne ribe, one koje se mjesecima drži u pritvoru ili uredno privodi na svaku raspravu. Mogućnost bijega dobivaju veliki tajkuni, doktorske zvjerke, ratni veterani i slični velikani.
Lista bjegunaca puna je slavnih imena: bankar Ivan Šoić pobjegao je od presude za privatizaciju Komercijalne banke, tajkun Leon Sulić od presude za Croatiabus, Vinko Budiša dobio je mogućnost da godinama bježi od zatvora jer mu je sudac Slavko Lozina odrezao kaznu mjesec dana manju od zakonskog minimuma za sprovođenje u pritvor. Polovina osuđenika za Loru pobjeglo je onoga trenutka kad je Vrhovni sud poništio prvobitnu oslobađajuću presudu suca Lozine, Igor Mikola i Munib Suljić nisu se pojavili na izricanju kazni za Pakračku Poljanu, pa je Suljića tek smrtonosna bolest prisilila da se naknadno preda Haaškom sudu. Sad je i Ognjen Šimić pušten da presudu čeka na slobodi i da sam odluči hoće li pobjeći.
Možda je ovoga ponedjeljka inače suspektno pravosuđe odnijelo malu prevagu nad korumpiranim zdravstvom, ali nismo dugo čekali da se grijesi ponovno izjednače. Odnosno, da stvari sjednu na svoje mjesto. Eto, Šimić ima i BiH državljanstvo pa se možemo oprostiti od nade da ćemo ga ikad vidjeti na izdržavanju kazne u Hrvatskoj. Tko zna, možda se pojavi ako presuda bude ukinuta. I opet pobjegne, ako ga se opet osudi. I tako unedogled.
Već godinama osuđenici bježe
Nešto je, dakle, duboko trulo. Već godinama osuđenici, jedan za drugim, bježe od presude, neki u Bosnu i Hercegovinu, neki zapale čak i do Njemačke, javnost se godinama zgraža nad činjenicom da pravda nije samo spora, već i nedostižna, ali stvari se unatoč svemu već godinama ne mijenjaju. Čak i optuženici za najteže zločine, poput ubojstva ili ratnih zločina, dobivaju priliku braniti se sa slobode. Čak i ljudi koji imaju financijske mogućnosti da pobjegnu od presude, naročito oni za koje je veoma izvjesno da će biti proglašeni krivima, puštaju se da presudu čekaju izvan pritvora. I onda se čude što okrivljenika nema na kućnoj adresi, a nije ih čudilo što nije bio u sudnici kad je izricana presuda.
Ognjen Šimić mjesecima je držan u pritvoru zbog straha od utjecaja na svjedoke. Kad je ta opasnost minula, Županijski sud pustio ga je da se brani sa slobode zbog lošeg zdravstvenog stanja. Pritom mu, sasvim prikladno, nisu oduzeti osobni dokumenti. A ni sutkinja Šarić, zaslužna za drakonsku kaznu najpoznatijem liječniku (o)suđenom za korupciju, nije u danima prije izricanja ocijenila potrebnim da se optuženik stavi pod policijski nadzor. Dakle, kao što je zaslužna za kažnjavanje liječnika koji je iznuđivao novac od pacijenata, toliko je i odgovorna za činjenicu da je on izmakao pravdi.
Šimić je pobjegao, tko je sljedeći?
Ali, sve je to po zakonu. Kao što po zakonu osuđenici na izdržavanju kazne hametice odlaze na vikende i godišnje odmore, tako optuženici imaju priliku odlučiti hoće li pobjeći od presude ili stoički ju saslušati, prihvatiti i eventualno zakonskim instrumentima boriti se za njezino poništenje. Odnosno, dokazivati vlastitu nevinost, ako već u nju toliko vjeruju.
Doista je suludo uzdati se u poštenje ljudi suđenih zbog nepoštenja. U moralnost ljudi suđenih zbog nemorala. Za takve slučajeve postoje zakoni, a ne držanje palčeva i puko nadanje da će se dr. Šimić (kao i ostala bulumenta kradljivaca, ubojica, zločinaca) samoinicijativno pojaviti na izricanju presude, za koju zna kakva će biti, jer bi mu kasnije bilo neugodno što ga se tereti za nepoštivanje suda. Zakone ipak donosi netko drugi, a suci samo moraju po njima suditi.
No dobro, Šimić je pobjegao i tu se malo što može učiniti. Pitanje je samo tko je sljedeći. Možda Branimir Glavaš? Sjetimo se cirkusa s njegovim pritvaranjem (iz četvrtog pokušaja). I još većeg s puštanjem iz pritvora u pola suđenja. Treba li nakon svega toga vjerovati da će se pojaviti na izricanju presude? Ma glupo pitanje, sigurno hoće, pa on je ratni heroj i general! Taj ne bi pobjegao. Nema šanse.