Ubojstvo Luke Milovca (19) u Drnišu još je jednom pokazalo koliko je hrvatsko pravosuđe loše, zbog čega se u javnom prostoru ponovno zaziva uvođenje doživotnog zatvora. Nesretnog 19-godišnjaka ubio je Kristijan Aleksić. Zločin se dogodio u subotu navečer kada je mladić, privremeno radeći kao dostavljač hrane, došao do kuće osumnjičenog kako bi mu predao narudžbu.
Ne čudi zašto je javnost bijesna na pravosuđe
Aleksić je u svibnju 1994. godine s 17 uboda nožem ubio 22-godišnju djevojku, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora od 12 godina. Policija je prije tri godine kod Aleksića pronašla ilegalno oružje i podnijela kaznenu prijavu, nakon čega je podignuta optužnica u studenom 2023., no sudski postupak do danas nije počeo.
Aleksić je 2020. godine zbog prijetnji i uznemiravanja strine i njezina sina kažnjen tek novčanom kaznom od 1600 kuna. Sud je pritom kao olakotne okolnosti uzeo njegov loš socioekonomski status i raniju prekršajnu neosuđivanost, iako je riječ o osobi koja je već bila pravomoćno osuđena za brutalno ubojstvo.
Hrvatska je jednom neuspješno uvela doživotni zatvor
Bi li uvođenje doživotnog zatvora doista povećalo sigurnost građana ili je problem puno dublji? Podsjetimo da je doživotni zatvor u Hrvatskoj uveden 2003. godine, no već 2004. ukinut je nakon što je Ustavni sud presudio da zakon nije donesen potrebnom dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru. Kasniji pokušaji njegova ponovnog uvođenja nisu dobili potrebnu političku podršku.
Hrvatska je jedna od rijetkih europskih država koje nemaju institut doživotnog zatvora, a najteža moguća kazna jest dugotrajni zatvor do 50 godina.
Zbog sumnje da je počinio kaznena djela teškog ubojstva 19-godišnjeg Drnišanina te nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari, protiv Kristijana Aleksića (50) podnesena je kaznena prijava i prijeti mu do 40 godina zatvora.
Kako to rade u Europi?
Njemačka ima doživotni zatvor, ali uz mogućnost preispitivanja kazne nakon 15 godina, dok se u praksi puštanje na slobodu odobrava rijetko i tek nakon procjene da zatvorenik više nije opasan za društvo. Sličan model imaju Francuska i Italija.
Situacija je godinama bila najstroža u Nizozemskoj, gdje nije postojala periodična revizija kako bi se utvrdilo je li kazna još uvijek potrebna i nije postojao uvjetni otpust. Jedina mogućnost ponovnog puštanja na slobodu bila je je pomilovanje, koje se rijetko odobravalo. Nakon niza presuda Europskog suda za ljudska prava, koji je takvu praksu proglasio nehumanom, Nizozemska je morala izmijeniti svoj sustav. Danas tamo postoji Savjetodavni odbor koji nakon 25 godina izdržane kazne provodi automatsku reviziju.
Iako formalno nema institut doživotnog zatvora, norveški sustav poznaje takozvani preventivni pritvor, koji se može neograničeno produljivati ako stručnjaci procijene da osoba i dalje predstavlja ozbiljnu opasnost za društvo.
Što se tiče susjedstva, Srbija je doživotni zatvor uvela 2019. godine nakon inicijative poznate kao Tijanin zakon, pokrenute nakon brutalnog ubojstva 15-godišnje Tijane Jurić 2014. godine.
U nastavku donosimo najčešće argumente za i protiv uvođenja doživotnog zatvora u Hrvatskoj.
ARGUMENTI ZA
Ostvarenje apsolutne retribucije
U pravnoj teoriji, kazna mora biti proporcionalna težini djela i stupnju krivnje. Za zločine koji trajno uništavaju ljudske živote (genocid, terorizam, serijska ubojstva), vremenski ograničena kazna pravno podcjenjuje težinu zločina. Doživotni zatvor ovdje služi kao jedini pravno srazmjeran odgovor.
Trajna izolacija zločinaca
Zagovornici doživotnog zatvora smatraju da društvo mora imati mehanizam kojim će trajno izolirati osobe koje su počinile najteža ubojstva ili višestruka nasilna kaznena djela, posebno recidiviste. Prema tom argumentu, pravni sustav ima dužnost primarnog štita društva, a trajna izolacija jedini je stopostotni jamac da ta osoba više nikada neće ugroziti nikoga.
Vraćanje povjerenja u pravni poredak
Pojedini stručnjaci ističu da blage ili vremenski prekratke kazne za najteža djela demoraliziraju javnost i smanjuju povjerenje u sudstvo. Dio argumenata ne počiva samo na pitanju prevencije, nego i na simboličkoj funkciji kažnjavanja, uvjerenju da država kroz najstrože kazne mora jasno pokazati osudu najtežih oblika nasilja.
Greška se može ispraviti
U sustavima koji teže potpunom ukidanju smrtne kazne, doživotni zatvor je jedini pravni supstitut koji zadovoljava potrebu za maksimalnom kaznom, ali zadržava mogućnost ispravljanja pravosudne pogreške ako se pojave novi dokazi.
ARGUMENTI PROTIV
Paradoks svrhe kažnjavanja
Većina modernih kaznenih zakona propisuje da je svrha kazne u resocijalizaciji. Izricanjem doživotnog zatvora bez mogućnosti izlaska, država zapada u paradoks da zakonski propisuje resocijalizaciju, a u praksi je u startu proglašava nemogućom i od nje odustaje.
Kršenje ljudskog dostojanstva
Europski sud za ljudska prava u presudi Vinter i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2013., koja se odnosila na trojicu britanskih zatvorenika osuđenih na doživotni zatvor bez mogućnosti izlaska, zauzeo je stav da takva kazna bez ikakve realne mogućnosti preispitivanja može predstavljati nečovječno i ponižavajuće postupanje. Pravni stav je da država ne smije čovjeka svesti na objekt bez ikakve budućnosti, jer se time uništava njegova ustavom zajamčena ljudska bit.
Biološki nagon za nasiljem s godinama pada
Kriminologija koristi pojam age-crime curve (krivulja starosti i kriminala) koja dokazuje da s godinama (nakon 50. ili 60. godine života) agresija i biološki nagon za vršenjem nasilnih kaznenih djela drastično padaju. Držati 80-godišnjaka u zatvoru zbog zločina iz mladosti pravno i kriminološki gubi smisao.
Strogoća kazne je manje bitna
Protivnici uvođenja doživotnog zatvora upozoravaju da sama strogoća kazne ne znači nužno i veću sigurnost građana. Nacionalni institut za pravosuđe američkog Ministarstva pravosuđa), pozivajući se na niz kriminoloških istraživanja i analize kriminologa Daniela S. Nagina s Carnegie Mellon Universityja, navodi kako je za odvraćanje od kriminala važnija sigurnost da će počinitelj biti uhvaćen nego sama strogoća kazne.
Postoje učinkovitiji mehanizmi
Protivnici uvođenja često se pozivaju na istraživanja koja pokazuju da produljenje već dugih zatvorskih kazni samo po sebi ima ograničen učinak na prevenciju kriminala, dok se učinkovitijima pokazuju rana intervencija, nadzor visokorizičnih počinitelja i sigurnost kažnjavanja, navodi američki National Academies of Sciences.
Roksandić: Kaznu od 50 godina zatvora je moguće izreći
Na ovu temu razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Sunčanom Roksandić, predstojnicom Katedre za kazneno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Podsjeća kako je maksimalna kazna zatvora koja je mogla biti izrečena Kristijanu Aleksiću za prvo ubojstvo bila 20 godina zatvora prema tadašnjem Osnovnom krivičnom zakonu iz 1993. godine te Krivičnom zakonu iz iste godine.
"Danas je moguće izreći 50 godina zatvora te odrediti sigurnosnu mjeru: zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora", rekla je.
"U svakom slučaju, svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Sigurnost kazne je sigurno bitan faktor u prevenciji budućih kaznenih djela", još je rekla.
O europskoj praksi
Roksandić se dotaknula i europskog pravnog okvira.
"Vijeće Europe dopušta doživotni zatvor, ali nalaže da sve doživotne kazne moraju imati mogućnost biti 'smanjive'. Prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP), doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta krši članak 3. EKLJP-a, odnosno zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, koji zatvorenicima jamči 'pravo na nadu' i izglede za konačno puštanje na slobodu", rekla je.
Ističe da je doživotna kazna zatvora u skladu s ljudskim pravima samo ako zatvorenik ima stvarne izglede za puštanje na slobodu. Drugim riječima, kako navodi, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, čak i osobe osuđene za najteža kaznena djela moraju imati takozvano “pravo na nadu”, tj. mogućnost rehabilitacije i potencijalnog puštanja na slobodu ako više ne predstavljaju opasnost za društvo.
"Hrvatskoj bi na mjeri zaštitnog nadzora pozavidjele brojne države"
Poručuje da Hrvatska ima sigurnosnu mjeru zaštitnog nadzora, što se odnosi na počinitelje težih nasilnih kaznenih djela, seksualnih delikata te kaznenih djela protiv djece, obitelji i spolne slobode koji su kaznu odslužili u cijelosti bez uvjetnog otpusta.
"Ono što nemaju sve države Vijeća Europe, a Republika Hrvatska ima od 2013. godine jest sigurnosna mjera zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora. Ista je izmijenjena i dopunjena 2021. godine, i to baš kako bi došla u primjenu za iznimne, nasilne počinitelje najtežih kaznenih djela, odnosno teška nasilna djela.
Ponovno je proširen katalog njezina dosega 2024. godine. Mislim da trebamo sagledati koje mogućnosti imamo prije nego što počnemo prepisivati od drugih", kaže i dodaje da bi nam brojne države pozavidjele na rješenju kojeg smo zauzeli i kojeg imamo u KZ-u.
"Osim toga, u Republici Hrvatskoj postoji i mogućnost propisivanja dugotrajne kazne zatvora. Kazna dugotrajnog zatvora ne može biti kraća od dvadeset i jedne niti dulja od četrdeset godina. Iznimno, za kaznena djela počinjena u stjecaju pod uvjetima propisanim Kaznenim zakonom, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora može se izreći u trajanju od pedeset godina. Prema tome, alat imamo", napomenula je Sunčana Roksandić.
Maršalevski: Slučaj Aleksića ukazuje na rupu u pravosudnom sustavu
Profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Aleksandar Maršavelski govori da ubojstvo mladića u Drnišu ukazuje na rupu u preventivnim i sigurnosnim mehanizmima našeg pravosudnog sustava.
"Aleksić je imao čak pet pravomoćnih presuda, od kojih su dvije bile uvjetne. Izricanje uvjetnih osuda osobi koja je već odslužila dugogodišnju kaznu zatvora (izvorno osuđen na 12 godina zbog ubojstva iz 1994. godine, a spominje se i objedinjenje u 15 godina zatvora ) u potpunoj je kontradikciji sa svrhom kažnjavanja. Višestruki povratnik je tako šetao slobodan, a mještani su godinama opravdano strepili od njega", rekao je.
"Doživotna kazna se smatra nehumanom"
"Doživotni zatvor se sve više smatra nehumanom kaznom, a nedostatak je i što se izriče samo za najteže oblike kaznenih djela. Postavlja se pitanje što s počiniteljima koji čine seriju kaznenih djela srednje težine (nasilništvo, opetovano posjedovanje oružja uz prijetnje), a za koje postoji realna opasnost da će, čim izađu, ponoviti djelo?
Tijekom rada u skupini za izradu Kaznenog zakona (2009. – 2011.), osobno sam se zalagao za uvođenje sigurnosnog smještaja (Sicherungsverwahrung) u hrvatsko zakonodavstvo. Riječ je o preventivnoj mjeri, preuzetoj iz zemalja njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Švicarska), koja se izriče uz kaznu zatvora.
Njezin je primarni cilj zaštita zajednice od nepopravljivih i opasnih počinitelja čije kriminalne sklonosti predstavljaju trajnu prijetnju društvu, a na koje klasično kažnjavanje nema utjecaja", govori.
"Treba prestati s populističkim raspravama"
"Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u više je navrata potvrdio da je ova mjera legitimna, pod uvjetom da se poštuje tzv. zahtjev razlikovanja. To znači da ti ljudi ne smiju biti u klasičnim zatvorskim ćelijama s klasičnim zatvorenicima.
Oni trebaju biti izolirani od društva, ali imaju veća ljudska prava unutar ustanove (civilna odjeća, računala, posjeti). Ono što je najvažnije, nemaju slobodu kretanja sve dok stručno povjerenstvo ne procijeni da rizik za društvo više ne postoji.
Osobno smatram da treba prestati s populističkim raspravama o uvođenju strožih kazni poput doživotnog zatvora. Uvođenjem sigurnosnog smještaja bi se trajno riješilo pitanje nepopravljivih nasilnih počinitelja kaznenih djela. To je pitanje ispunjenja primarne ustavne dužnosti države, a to je zaštita života svojih građana", rekao je Maršalevski.