U deklaraciji se, u rješavanju problema vode, snažno poziva na nužnost "učinkovitog mobiliziranja svih izvora financiranja, javnih i privatnih, nacionalnih i međunarodnih". Iako se u deklaraciji spominje i pomoć nerazvijenim zemljama u prevladavanju problema vode, ona, u tom smislu, nudi vrlo malo konkretnih projekata.
U deklaraciji se propustilo spomenuti da je voda "pravo svakog čovjeka", kao što su to u studenom prošle godine isticali Ujedinjeni narodi, zbog čega je velika većina od 12.000 izaslanika izrazila svoje žaljenje. U deklaracija se također propustilo unijeti prijedlog francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca o osnivanju svojevrsnog svjetskog opservatorija za vode koji bi nadgledao realizaciju ciljeva postavljenih na summitu u Johannesburgu. Tada je kao glavni cilj postavljena neophodnost da se do 2015. godine za pola smanji broj ljudi bez pitke i sanitarne vode .
Prihvaćena je, međutim, ideja bivšeg generalnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Michela Camdessusa o decentralizaciji upravljanja vodama, a ministri su dali i snažnu potporu financiranja inovacija (modernizacija irigacijskih sustava, sustava za prikupljanje vode, uzgoj kultura otpornih na suše čime bi se štedjela voda...)
Upozoravajući na sve strašnije posljedice poplava i suša, u deklaraciji se zagovara globalni pristup tim katastrofama, uključujući izgradnju rezervoara, brana i nasipa, regulaciju uporabe zemljišta, uspostavu sustava za predskazivanje prirodnih katastrofa.
No sve to, ističe se u deklaraciji, neće biti dovoljno ukoliko se svijet ozbiljno ne pozabavi sprečavanjem sveopćeg zagađenja i uništavanja prirode.
"Kako bi osigurali održivu opskrbu vodom dobre kvalitete, moramo zaštititi eko sustave koji vodu prirodno prikupljaju, filtriraju, skladiše i puštaju u prirodu, poput rijeka, močvara, šuma i tla", stoji u deklaraciji.
U njoj se stoga ističe da će međunarodna zajednica morati svoje "napore ponajprije usmjeriti na borbu protiv deforestacije, širenja pustinja i uništavanja zemljišta".
(Hina) vk sb