U HRVATSKOJ je od osamostaljenja do kraja 2023. obranjeno 17.578 doktorskih disertacija, od čega gotovo tri četvrtine na Zagrebačkom sveučilištu. To je pokazalo novo istraživanje prof. dr. sc. Livije Puljak s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i prof. dr. sc. Damira Sapunara s Medicinskog fakulteta u Splitu, upravo objavljeno u časopisu Acta Medica Academica.
Međutim, rad našeg dvojca na tom istraživanju pokazao je također da ne postoji jedinstveni popis tih doktorata te da mnogi nisu dostupni javnosti pa je nemoguće o njima raditi detaljnije analize kvalitete. Iz istih razloga nemoguće je otkriti jesu li neki od njih možda plagijati, što je problem kojim su se u više navrata bavila etička povjerenstva i mediji, osobito Index.
Puljak i Sapunar istražili su broj obranjenih doktorata po godinama, sveučilištima i pojedinim fakultetima. To je prva javno dostupna i sustavna analiza doktorata obranjenih u Hrvatskoj.
Prema rezultatima istraživanja, nacionalna proizvodnja doktora znanosti snažno je rasla nakon 2000. godine i došla do vrhunca 2012. kada je obranjeno 1338 doktorata. Nakon toga uslijedio je nagli pad te zatim postupni oporavak. Autori ovaj val objašnjavaju prijelazom sa starog sustava magisterija znanosti na današnje doktorske studije, pri čemu je postojao prijelazni rok do 2012. (graf dolje).
Sveučilište u Zagrebu dalo je najveći broj doktora znanosti - čak 74,8 % svih doktorata u državi. Ipak, analiza pokazuje da su regionalna sveučilišta kroz godine postupno jačala te da bilježe stabilan rast.
Među obranjenim doktoratima osobito se ističu medicinski fakulteti. Četiri medicinska fakulteta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku zajedno su dala 3202 doktora znanosti, što je 18 % svih obranjenih doktorata.
U Osijeku, Rijeci i Splitu medicina, ekonomija i tehničke znanosti nose oko dvije trećine svih doktorata, dok ih u Zagrebu najviše dolazi s Prirodoslovno-matematičkog, Filozofskog i Medicinskog fakulteta.
No, Puljak i Sapunar u svom članku otkrivaju i kako im je bilo teško doći do potrebnih podataka.
Za dio podataka o broju obranjenih doktorata Državni zavod za statistiku omogućuje pristup na internetu, dok su za dio od prije 2004., koji nisu digitalizirani, morali osobno ići u Zavod, prelistavati tiskane godišnjake, fotografirati tablice i ručno prepisivati brojeve.
Problem je i to što se podaci koji su prikazani na internetu nalaze u dokumentima različitih formata iz kojih nije lako izvući brojeve na analizu.
Puljak kaže da bi se očekivalo da postoji jedan moderan, ažurirani nacionalni registar doktorata.
"Takvog registra nema. A nije lako ni doći do broja obranjenih doktorata. Dio podataka Zavoda je na papiru, dio u PDF-ovima na internetu, dio je proturječan, a dio uopće nije jasno klasificiran. To nije idealno za zemlju koja želi graditi znanje i inovacije kao strateški prioritet", ističe.
Problemi u analizi koje navode autori uključuju promjene naziva i strukture ustanova kroz vrijeme, neujednačene načine izvještavanja za pojedine ustanove i geografska područja te čak i različite službene brojke za iste godine. Primjerice, za 2018. Zavod je imao drugačije brojeve obranjenih doktorata u dva javno objavljena dokumenta.
Puljak je sa suradnicima već ranije objavila rad u kojem je upozorila na nedostatak javnog registra svih obranjenih doktorata i nemogućnost pristupa tekstovima tih doktorata.
"Obrane doktorata su javne, a onda javnost nema pristup u cjelovit popis i tekstove tih disertacija. To bi trebalo promijeniti. Treba nam javan, cjelovit registar svih doktorata obranjenih u Hrvatskoj. Također nam treba digitalizacija svih tih doktorata i mogućnost uvida javnosti u njih", poručuje.
Autori otvaraju i niz pitanja za buduća istraživanja. Naglašavaju da još uvijek nedostaju sustavni podaci o kvaliteti doktorskih disertacija, doktorskih programa i o tome gdje doktori znanosti završavaju na tržištu rada. Nije jasno u kojoj mjeri rade u znanosti i visokom obrazovanju, a koliko u gospodarstvu, javnom sektoru ili inozemstvu. Bez tih informacija teško je procijeniti koliko se ulaganja u doktorske studije vraćaju društvu.
"Tu bih pohvalila Medicinski fakultet u Rijeci jer na svojoj mrežnoj stranici ima objavljen cjeloviti popis svih koji su tamo doktorirali. Drugi medicinski fakulteti nemaju. Štoviše, jedan fakultet nas je uputio da ishodimo suglasnost njihovog etičkog povjerenstva da bi nam mogli dati popis svih obranjenih doktorata. Kad smo konačno dobili tu suglasnost, opet su nam poslali samo djelomične podatke.
Sveučilište u Zagrebu imalo je u neka doba mrežnu stranicu s popisom svih promoviranih doktoranada, no ona je ugašena pri kraju našeg istraživanja. Kad smo htjeli analizirati tekstove doktorata s medicinskih fakulteta, samo ih je 631 (22%) bilo dostupno u nacionalnom repozitoriju doktorata u PDF formatu. To znači da ostale treba proučavati u knjižnicama u kojima su pohranjene u fizičkom obliku. U Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu rekli su nam da možemo dobiti na uvid najviše 10 disertacija dnevno te da za svaku moramo ispuniti zadužnicu. Razumijem da NSK želi zaštiti svoju građu, međutim, to nije povoljno za provođenje bilo kakvih istraživanja", kaže Puljak.
U Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti iz 2022. propisano je da su visoka učilišta dužna objaviti završne, diplomske i doktorske radove u roku od 30 dana od dana obrane na nacionalnom repozitoriju odnosno repozitoriju visokog učilišta.
Međutim, ono što se u praksi često viđa jest da sada visoka učilišta objave te radove u repozitorijima na internetu, ali im ograniče pristup.
Na dan 25. studenoga 2025. Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova ZIR sadržavao je 73.697 radova obranjenih od 2023. do 2025., dakle nakon usvajanja novog Zakona. Od njih je samo 48.301 (66%) bilo u otvorenom pristupu.
Nacionalni repozitorij disertacija i znanstvenih magistarskih radova trenutačno sadrži 2220 radova obranjenih nakon donošenja Zakona. Od njih je 1799 (81%) u otvorenom pristupu.
U oba repozitorija za dio radova navedeno je da je "pristup onemogućen". Takva situacija pokazuje da se svrha Zakona u tim repozitorijima ne ispunjava. Smisao objave završnog, diplomskog i doktorskog rada u javnom repozitoriju na internetu jest da bude dostupan javnosti.
Puljak kaže da joj je posve nejasno zašto pojedine ustanove objavljuju te radove u repozitoriju, a onda ih zaključaju za javnost.
"Korisnici tih repozitorija, doduše, imaju mogućnost zatražiti taj dokument na uvid od matične ustanove. Međutim, ja sam doživjela slučajeve da tražim pojedine disertacije na uvid i da mi se zahtjev odbije. Ne mislim da su ti pusti radovi nedostupni zato što netko ima potrebu skrivati ih. Mislim da jednostavno pojedinci u visokim učilištima, čija je to nadležnost, ne razumiju važnost javne dostupnosti završnih, diplomskih i doktorskih radova", kaže Puljak te ističe da bi to sljedeće izmjene Zakona trebale riješiti jasnim uputama za sveučilišta.