Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
"NA PROJEKTU Humanitarci.hr radili smo preko godinu dana. Danas smo odlučili, gasimo projekt. Gotovo je", počinje svoju objavu na Facebooku Damir Bulić.
Sam Bulić je u podužoj objavi ispričao o kakvom se projektu radi, a otkrio je i zbog čega je isti ugašen. Sve bi se dalo sažeti u dvije stvari: zbog apsurdne birokracije i nezainteresiranih udruga.
No, Bulić sve to objašnjava u svojoj objavi koju se isplati pročitati, čisto da se podsjetite kako apsurdni zakoni ubijaju dobre ideje. A koje su, što je bitno, u ovom slučaju i krajnje plemenite.
"Tino Tokić je potpuno sam napravio cijelu web aplikaciju, ja sam trčao okolo i dogovarao što je trebalo, Slađana Božac je s udrugom bila pokusni kunić za našu platformu (Puljani Humanitarci imaju moje potpuno povjerenje, što je važno kad pokrećete platformu za doniranje iz nule i treba puno truda da se sve definira).
Zašto gasimo projekt? Ukratko, nismo bili svjesni s kim imamo posla i gdje zaista živimo.
Status update, malo duži, bez političke korektnosti.
Cilj nam je bio omogućiti da se lako i potpuno transparentno donira novac onima koji gladuju i smrzavaju se zimi. Zamislili smo da pozovemo one humanitarne udruge kojima ljudi vjeruju na našu platformu i omogućimo im primanje uplata preko weba. Moderno i jednostavno - plaćanje preko Interneta korištenjem kreditnih i debitnih kartica, mobitelom, virmanom. Naš uvjet bio bi da te udruge daju uvid u transakcije po žiro računu i da šalju račune za kupljenu robu i fotografije isporučene humanitarne pomoći. Svi bismo znali točno koliko je novca skupljeno, naš što je potrošen - i koliko je došlo do krajnjeg korisnika. Potpuno transparentno, pa bismo svi imali povjerenja i zaista i donirali - jer bismo vidjeli kamo je otišla svaka kuna.
Međutim.
Problem 1: Apsurdni zakoni
Problem #1: Imamo apsurdan i do bola birokratiziran zakon o humanitarnoj pomoći.
Ako želite skupiti za nekoga hranu, ili lijekove, ili drva za ogrjev, morate tražiti odobrenje za humanitarnu akciju. Ta akcija mora biti točno određenog trajanja (nema kontinuiranog skupljanja za nekoga kome treba pomoć iz mjeseca u mjesec). Za svaku akciju mora se otići u banku i otvoriti poseban podračun, da bi državi bilo lakše pratiti kamo novac ide. Moram napomenuti da država ima uvid u sve transakcije, pa je ovo ograničenje malo apsurdno, ali ajde. Kad akcija završi, ako ostane nešto novca na podračunu, taj novac se mora prebaciti na podračun druge humanitarne akcije po predviđenim pravilima. Ako mislite da podračuni nisu problem, jesu, u stvarnom životu, problem su. Dosta ljudi mi je reklo da bi si postavili automatsko plaćanje, mjesečno recimo 200 kn, za udrugu ili obitelj kojoj treba pomoć. Možete otići u banku i potpisati trajni nalog. Međutim, živimo u 21. stoljeću i takva plaćanja se zovu subscriptioni - uobičajena su i jednostavna. Ako tražimo od ljudi da kad nekome žele pomoći idu u banku i ugovaraju trajni nalog - ili da odu na naš web i u 3 klika postave subscription - što mislite, gdje ce biti bitno više donacija? Također, kad plaćate preko kreditnih kartica, morate prvo dogovoriti plaćanje s bankom. E sad, bankama su donacije visokorizične transakcije, što dovoljno govori u kakvoj državi živimo. Ako se dogovorite s bankom, onda morate potpisati ugovor s firmom koja obrađuje transakcije (nema ih puno). Međutim, s podračunima imate smiješnu/tragičnu situaciju da bi se sav taj posao morao ponavljati svakih mjesec dana. Za svaku humanitarnu akciju vi biste trebali ići pregovarati s bankom i s firmom za procesiranje transakcija. Svaka udruga posebno. Kontaktirao sam Ministarstvo i izložio da je to, je li, mali problem. Da radimo transparentnu platformu za doniranje, pa da bih rado da znam koje su opcije. Odgovor je bio, pojednostavljeno, "Zakon je takav, šta si vi umišljate? Pa niste vi jedini koji rade platformu za transparentno doniranje, imamo mi takvih ohoho...". Ukratko, odustali smo od podrške za kreditne kartice i podrške za mjesečno automatsko doniranje. Svatko tko išta radi sa subscriptionima zna da se tako može skupiti jako puno novca. Mjesečno doniranje bi bilo izuzetno vrijedna stvar - ja bih prvi postavio automatsko plaćanje za neke ljude. Uzmeš si i sponzoriraš neku obitelj.
Problem 2: Nezainteresiranost udruga
Problem #2: Humanitarne udruge su nezainteresirane.
Ideja mi je bila da jednostavno kontaktiram udruge preko preporuka i ponudim im potpuno besplatno mogućnost da skupljaju donacije preko weba. Slično kao da nekoj firmi kazete, evo vam besplatan web shop. Nivo nepovjerenja je nevjerojatan - praktički nitko nam se nije javljao kad bismo zatražili kontakt preko poznanika. Tu je vise mogućih razloga. Prvo, iz razgovora s nekim udrugama saznao sam da su stalno izloženi mobbingu od ljudi koji smatraju da su svi koji skupljaju humanitarnu pomoć lopovi. Drugo, saznao sam da dobar broj udruga koje skupljaju humanitarnu pomoć koriste udruge za vlastite potrebe i novac troše na, najblaže rečeno, sumnjiv način. To je kaljuža koja je uzrokovala da ljudi imaju veliko nepovjerenje i onda pate oni kojima stvarno treba, kao i udruge koji rade pošteno i odgovorno.
Problem 3: Opet apsurdni zakoni
Problem #3: Ne možemo sami organizirati doniranje konkretnim osobama (povezano s prvim problemom).
U svom tom navigiranju kroz ograničenja zakona o humanitarnoj pomoći, gledali smo i mogućnost da ne idemo preko humanitarnih udruga nego da omogućimo plaćanje direktno potrebitim ljudima na račun - kao GoFundMe. Ne smije se, država to gleda kao kršenje zakona o humanitarnoj pomoći. Jedni moji prijatelji su napravili građansku inicijativu. Skupljali su samo hranu, nisu primali novac (upravo da ne bi bilo optužbi za pronevjere) i svakodnevno raznosili što su ljudi donijeli obiteljima koje su gladne. S obzirom da nije bilo uključenog novca i da su to sve lokalni ljudi (a lokalno se uvijek sve zna - i tko radi i tko krade), uključilo se puno donatora i volontera, hrana se kupovala i dijelila lijepo i kontinuirano. Ideja se proširila na 7 gradova, volonteri su radili kao ludi. A onda... Zvali su iz Ministarstva da hitno prestanu s dijeljenjem hrane jer krše zakon. Da, da - znaju oni da je sve pošteno, ali ne smije se. Uljudno je spomenuta i novčana kazna od 5 do 20 tisuća kuna ako se hitno sve ne pogasi i ne prestane s doniranjem. Opisao bih tu situaciju ovako - ako ćete krasti milijune, slikat ćete se s političarima. Međutim, ako susjed susjedu donira par namirnica - onda ćemo ga zgaziti, đubre jedno.
Problem 4: Narod
Problem #4: Narod.
Stavili smo FB stranicu humanitarci.hr. Dobivali smo ili upite od ljudi kojima treba pomoć (i uglavnom bezuspješno upućivali ljude da kontaktiraju neku humanitarnu udrugu) ili napade da krademo. Kako točno krademo ako se uplaćuje direktno na račun humanitarne udruge, točnije na podračun humanitarne akcije, sa skeniranim odobrenjem od države - to je misterij.
Eto, dovoljno sam pisao - da se ne gubim u širenju price. Mislim da je sve jasno.
Za kraj, želim zahvaliti jednom dobrom čovjeku iz ureda državne uprave na velikom trudu i pomoći - da je bar više takvih. Neću ga imenovati jer ne želim čovjeku raditi probleme. Da, smatram da dobri i vrijedni ljudi koji rade u državnoj upravi u njoj mogu imati samo probleme. Smatram i da dobri i vrijedni ljudi u našoj državi isto tako mogu imati samo probleme.
Tagirao sam ljude koje sam smatrao da trebam obavijestiti. Nisam tagirao one koji bi mogli imati probleme, njih ću obavijestiti sam.
Od srca hvala svima koji su nam pomogli uloženim trudom i savjetima! Volio bih da smo uspjeli.
Ako smatrate da se za ovo treba čuti, dijelite", napisao je Bulić.
Epitaf jednoj ideji
I na spomenutoj stranici inicijative, humanitarci.hr, ostavljena je kratka poruka.
Poštovani!
Zbog iznimne nevoljkosti humanitarnih udruga osim "Fb puljani humanitarci" i činjenice da Hrvatska vlada svojim zakonima učinkovito blokira bilo kakav pokušaj pomaganja potrebitima, portal Humanitarci.hr se zatvara. Hvala svima na početnim donacijama koje smo uredno proslijedili korisnicima putem udruge.
Ukoliko imate bilo kakvih pitanja u vezi zatvaranja molimo da se obratite na adresu gradjani@vlada.hr i usput ih pitajte zašto su toliko nesposobni i da li ih je sram", stoji u objavi koja služi kao svojevrsni epitaf jednoj humanitarnoj ideji koja kraj apsurdne birokracije današnje Hrvatske i onih koji se samo načelno prave da pomažu jednostavno nije imala šanse.