NACIONALNA drama golemih razmjera protresla je Hrvatsku: u krovnoj konstrukciji zagrebačke Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski prošloga je tjedna otkrivena znatna količina kancerogenog i štetnog azbesta. Prilikom sanacije stropa utvrđeno je da su ventilacijske cijevi prekrivene tzv. limpet oblogom, iliti špricanom azbestnom žbukom, koja se nekoć koristila kao regularni građevinski materijal, ali je par desetljeća kasnije ustanovljeno da je - poput drugih proizvoda na bazi azbesta - izrazito opasna za ljudsko zdravlje.
Vijest je vrisnula s naslovnih stranica svih dnevnih novina, televizijski dnevnici u udarnim su minutama izvijestili o katastrofalnom otkriću, kulturna se javnost konsternirala, a država odlučila postupiti bez krzmanja: Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski po hitnome je postupku zatvorena za javnost, radovi na rekonstrukciji i uklanjanju štetnih tvari iz krovišta već su započeti, pa je do daljnjega odgođena i jesenja koncertna sezona, uključujući gostovanje čuvenoga Metropolitana, predviđeno za rujan, s izvedbama Puccinijeve "Tosce" i Verdijeve "Aide". Divno je biti izložen vrhunskim kulturnim ugođajima, ali ljudsko je zdravlje ipak iznad svega, poručuje brižna državna administracija.
Živa konzumacija mrtvačke kulture
Nezdravi cinik, poput potpisnika ovih redaka, može se zapitati zbog čega bi oni što su kroz trideset i pet godina redovito odlazili u "Lisinskog" ugrožavati svoje zdravlje (dvorana je podignuta 1973.) bili deprivilegirani u odnosu na one koji bi, da država nije brzopleto intervenirala, s kupljenim kartama hrlili po svoju porciju bolesti kroz naredna tri i pol desetljeća? Dobro, vjerojatno se radi o jednima te istim, o pripadnicima dobrostojeće i kulturno educirane nacionalne elite, koji u naftalinu čuvaju posebna odijela i večernje haljine za HNK, "Lisinskog" i izložbe češkog porculana u Muzeju Marton (za "Labuđe jezero" u pripravi je i ronilačka oprema), ali - što ćemo s onima koji su u međuvremenu izdahnuli? Kako možemo znati da nisu pali kao žrtve paklenskoga sustava ventilacije? Kako se danas osjećaju njihovi potomci?
Sasvim lijepo mogu zamisliti utučenoga sina koji se žali prijatelju: "Zakaj je moj tatek vmrl, jer si je volel poslušat Toscu?". "Kaj tvoj tatek nije vmrl od ciroze jetre?". "Pa je, al taj Lisinski, to mu je bila Tosca na i, razmeš?"
Svi ti divni ljudi - živalj što se uredno postrojavao na premijernim nastupima zagrebačkih filharmoničara, mješovitoga zbora HNK, tamburaškog orkestra HRT, ili je pak nazočio dirljivim večerima šansona Miroslava Škore, ili je hodočastio periodičnim povijesnim okupljanjima Hrvatske demokratske zajednice, pošto je prema službenoj statistici HDZ zakupljivao "Lisinskog" češće od svih drugih izvođača - svi su oni danas ili ojađeni, ili pokojni, ili u nekom međustanju koje im, usprkos teškoćama s disanjem, omogućava živu konzumaciju mrtvačke kulture.
U "Lisinskom" je Tuđman izrekao onu čuvenu misao da je "NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda"
U prepunom "Lisinskom" Franjo je Tuđman, primjerice, izrekao onu čuvenu misao da je "NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda", možda pod utjecajem nevidljivih i otrovnih čestica azbesta. Logično, dva desetljeća kasnije preminuo je u mukama, doduše od vrijeda na želucu, ali se prethodno žalio da je "samo malo nahlađen", što je prvi simptom azbestoze. U prepunom "Lisinskom" Ivo je Sanader, uz pomoć Branimira Glavaša, organizirao onu čuvenu krađu glasova, dekapitirao Ivića Pašalića i preuzeo vodstvo stranke. Logično, danas imamo osvjedočenog bolesnika na vlasti... I tu već dolazimo do dijela priče gdje nam ni cinizam neće pomoći.
Azbestni otpad godinama je bio odlagan u krugu tvornice "Salont" u Vranjicu
Dobar dio djetinjstva i formativnih godina proveo sam u splitskome kvartu koji je udaljen par stotina metara zračne linije od tvornice "Salonit" u Vranjicu. "Salonit" je jedini u zemlji proizvodio cijevi i građevinske materijale od azbestnih vlakana, koji su tada bili u širokoj upotrebi, te nema sumnje da su i limpet obloge u "Lisinskom" porijeklom odatle. Valovite salonitne ploče, čuvene "ternite", jeftine i svima dostupne, koristile su se i umjesto crjepova, pa je njima bila pokrivena svaka druga kuća u Dalmaciji. No, tek kada se otkrilo da je azbest opasan po zdravlje, kada je njegova upotreba zabranjena međunarodnim propisima, i kada je - nakon dugog poricanja i prenemaganja hadezeovske vlasti - tvornica "Salonit" zatvorena, tek tada nastaje potmuli horror spektakl u režiji hrvatske države: trovanje stanovništva u obimu i istrajnosti koji se čine nepojmljivima.
Azbestni otpad godinama je bio odlagan u krugu tvornice, gdje su nicale planine otrovnih tvari, pa ga je vjetar raznosio po Vranjicu, Solinu, Kaštelima i sjevernome dijelu Splita, a brojna upozorenja i vapaje država je krvoločno ignorirala. Štoviše, uz dopuštenje ministrice zaštite okoliša Marine Matulović-Dropulić "Salonitu" je omogućen ilegalan rad punih 20 mjeseci nakon sudske zabrane. Od azbestoze - bolesti koja nastaje udisanjem azbestnih čestica - do danas je umrlo više od stotinu ljudi, što je jedna desetina stanovnika Vranjica, a oboljelih je više stotina: nikome od njih država nije priznala pravo na naknadu ili barem besplatnu liječničku pomoć, jer - usprkos jasnim medicinskim nalazima - poriče udisanje čestica azbesta kao uzrok bolesti.
Zgroženi liječnici slali su panične apele, navodeći da "pošast azbestoze hara splitskom periferijom i Kaštelanskim zaljevom", ali državna vlast se na njih nije osvrnula. Jedan splitski sanitarni inspektor javno je svjedočio kakvim je sve pritiscima bio izložen od strane političkih moćnika da bi, protivno zakonu i međunarodnim konvencijama, dopustio rad "Salonita" i previdio otrovne deponije na otvorenom.
Nitko ne zna gdje su sve završile tone industrijskog otrova iz "Salonita"
Nova faza kataklizme nastaje kada država, sada već pod međunarodnim pritiskom, pokušava ukloniti deponij iz tvorničkoga kruga. Ilegalno, iz noći u noć, kamioni odvoze azbestni otpad i - bez ikakvoga stručnog nadzora i plana - iskrcavaju ga u poznatu Kavu kod Mravinaca, što im se učinilo zgodnom prirodnom udubinom, u neposrednoj blizini stambenoga naselja i izvora rijeke Jadro, odakle se Split opskrbljuje pitkom vodom. Još više od toga: da bi se ilegalno odlagalište zadržalo u tajnosti, nad njim je ubrzo niknulo - nogometno igralište! Na travnatoj površini svakodnevno su trenirali dječaci iz okolnih mjesta.
Nitko ne zna gdje su sve završile tone industrijskog otrova iz "Salonita". Stanovnici Planog u blizini Trogira šokirali su se kada su na stotinjak metara od svojih kuća zatekli goleme hrpe pocijepanih najlonskih vreća napunjenih azbestnim otpadom. Vreće su bile ostavljene na otvorenom, na divljem deponiju, a bura je raznosila prašinu s azbestnim česticama sve do Trogira. Žitelji Planog fotografirali su otrovni otpad što im je iskrcan u susjedstvu, poslali te slike Ministarstvu za zaštitu okoliša i upitali gospodu iz državne vlasti koji je to razlog što im "šalju azbestnu smrt direktno na špinu". Odgovor nikada nisu dobili.
Sada su i međunarodne institucije slale prosvjedne note zbog ekocida i neobične navade hrvatskih vlasti da truju vlastite građane. Vlada se na njih rutinski oglušila, jasno, a vijesti su teško dopirale u oficijelne medije. Dok sam radio kao urednik u Feral Tribuneu skoro smo svakoga mjeseca, pa tako godinama, forsirali temu o "Salonitu" i tihom pomoru stanovništva koji se odvija u državnoj režiji. Reakcija nije bilo, javnost je bila imobilizirana uz pomoć poslušnih medija, pa su nam čak i vjerni čitatelji znali prigovoriti da smo "pomalo dopizdili s tim azbestom".
Bezdušni kurvin sin
Prigušeni skandal zbio se prošle jeseni: jedna međunarodna komisija izradila je elaborat u kojem stoji da je na području Vranjica, pa i onoga famoznog nogometnog igrališta, izmjerena trostruko veća količina azbestnih čestica od dopuštene. Uz važnu napomenu - mjerenja su obavljena 2007., što znači da je Vlada punih godinu dana tajila te dramatične podatke, a tajila bi ih i dalje da se dokumenta nisu dokopali ekološki aktivisti i članovi Udruge oboljelih od azbestoze. Kroz to vrijeme, dakako, ona su djeca i dalje trčala za loptom na nogometnom igralištu. Trošila su djetinjstvo punim plućima.
Izravno odgovorni za ove obmane i sabotaže terorističkoga tipa, za organizirano trovanje hrvatskih građana, jesu ministrica zaštite okoliša Marina Matulović-Dropulić, te Vinko Mladineo, ravnatelj Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti. Priznajem da mi ovaj potonji ide posebno na živce, jer je 1993. bio visoko rangirani činovnik u Ministarstvu kulture, sektor mediji, pa je u ime svoje tadašnje šefice - Vesne Girardi-Jurkić - i njoj nadređenog diktatora, potpisao uredbu kojom se Feralu nameće poseban "pornografski" porez, što će reći da je tada - pokušavajući spriječiti prodiranje Feralovih čestica u mase - još vodio računa o narodnome zdravlju, da bi se kasnije - zataškavajući širenje čestica azbesta - pretvorio u bezdušnoga kurvinog sina.
"Skidaj to azbestno sranje, Mate, zdravlje naših građana je važnije od svega!"
I što u tom kontekstu onda predstavlja kulturno-umjetnička izvedba na krovištu "Vatroslava Lisinskog"? Jer zbio se fascinantan percepcijski obrat: kada su tragovi azbesta otkriveni u jednome od hramova nacionalne kulture, pritom još svojevrsnom političkom svetištu vladajuće partije, tema je odjednom frknula na naslovnice dnevnih listova, voditelji televizijskih dnevnika isporučili su upozorenja zabrinuto mrštivši čela, država se istaknula efikasnošću i humanitarnim pretenzijama, javnost se uznemirila, sirene su označile uzbunu, zagrmio je kompletan mješoviti zbor: Skidaj to azbestno sranje, Mate, zdravlje naših građana je važnije od svega!
A gdje će uopće, kad ih ja skinem, odložiti proklete obloge s ventilacijskih cijevi? - pita se naravno Mate. Oko toga, međutim, ne treba imati dvojbi: završit će u nekome selu u Hrvatskom zagorju, kod Štefove hiže, plitko zakopane uz njivu, u nekoj autentičnoj domaćoj vukojebini gdje ljudski život ne vrijedi ni šaku kukuruznih zrna, gdje mu je cijena, prema trenutačnom stanju na burzi, osamsto i devedeset puta niža nego u gledalištu zagrebačke koncertne dvorane. Jer centar je centar, a periferija je periferija. Jer bogati su bogati, a sirotinja su Mate & Štef. Jer vlast je u "Lisinskom", a radnička su djeca na mjesnome igralištu.
Hrvatska država naprosto vodi računa o ljudskim resursima, pa su oni pedantno razvrstani na meso prve, meso druge i meso treće kvalitete. Proletarijat sa splitske periferije spada u kategoriju namijenjenu faširanju, skupa sa "žuntom" u vidu Srba, pedera i drugih manjinskih komada.
Poneko plućno krilo devastirano u "Lisinskom" neće bitno poremetiti statističke bilance žrtava azbestoze
Pod mesom treće kvalitete, uostalom, vodili su se 1991. i stanovnici Vukovara, koji su odlukom iz Banskih dvora - donesenom u vrijeme večere, dok se žvakala tradicionalna hrvatska purica z mlincima - ostavljeni na milost i nemilost agresorskoj soldateski, da bi svojom žrtvom osnažili mit o nacionalnoj tragediji. U istu je kategoriju spadalo i onih dvanaest vatrogasaca karboniziranih na Kornatima, za čije je sumnjive smrti vladajuća elita proglasila odgovornima Dragoga Boga i Majku Prirodu, te izrazila zabrinutost što dotični do sada nisu ponudili ostavke.
Državna politika, naročito ona kojoj su puna usta "naroda", očisti li se od površinskih efekata, zapravo je biopolitika, pa su njena načela krajnje jednostavna. Temeljno pitanje glasi: Kome smeta smrt? Ili u razradi: Tko smije, a tko ne smije umirati? Koga hoćemo, a koga nećemo žrtvovati? Čije se zdravlje isplati, a čije ne isplati?... I pošto su odgovori zadani jasnom mesnom kategorizacijom, valja tek paziti da se ne nagrdi lijepo lice monstruma, da se ne dogode greške u sustavu, poput one što je otkrivena na svetome mjestu nacionalne kulture, gdje sada, eto, ne možemo ugostiti slavna grla iz Metropolitana, a sjećanja na povijesne sabore HDZ-a izazivaju nepotrebnu jezu.
Ipak, poneko plućno krilo devastirano u "Lisinskom" neće bitno poremetiti statističke bilance žrtava azbestoze. Kancerogenim utjecajima već se teže ulazi u trag, pa je sasvim moguće da ima i mesa prve kvalitete za kojeg je azbest s ventilacijskih cijevi predstavljao fatalnu Toscu na i. Takvo bi saznanje kod Jure iz Vranjica - dok iskašljava nešto zelenkastosivo i promatra djecu koja bezbrižno trče za loptom na obližnjem igralištu - potaknulo najdublje kršćanske osjećaje: Dobro vas je đavo odnio!