Foto: Shutterstock
VENEZUELA, ili kako se službeno zove na španjolskom República Bolivariana de Venezuela, ima sve prirodne potencijale za biti jedna od najugodnijih država na ovoj planeti. Smještena na sjeveru Južne Amerike, veličine 916,445 km2, dakle nekih 18 puta veća od Hrvatske, naseljena je s nešto preko 31 milijun ljudi.
Radi vrlo zanimljivog i raznolikog krajobraza ima iznimnu bioraznolikost – po tome je sedma u svijetu. Uza sve to zemlja je iznimno bogata naftom – rekli bismo da ima sve razvojne potencijale. Neovisnost je proglasila davne 1811. godine, no sve do sredine prošlog stoljeća mijenjali su se autoritativni režimi i utjecajni veleposjednici zvani „caudillos“ koji su uzimali vlast u svoje ruke. Prva demokratska vlast došle je 1958., ali ekonomske krize 80-tih i 90-tih dovele su do pada popularnosti postojećih stranaka.
Nećemo biti naivni pa ne pretpostaviti da su do 90-tih Ameri tu imali neku ulogu, kao uostalom i u cijeloj Južnoj Americi. Većina južnoameričkih država 90-tih odabrala je put demokratizacije i tržišne privrede, pa taj dio svijeta više ne identificiramo s nakićenim generalima koji uz zlatne epolete i tamne naočale vode države (dok CIA ne postavi drugog takvog lika). Međutim, Venezuela je izabrala svoj put. Praktično je jedina zemlja svijeta koja je pred kraj prošlog stoljeća krenula putem razvoja socijalizma.
Godine 1998. vlast u Venezueli preuzima bivši revolucionar (za svoje sudjelovanje u revolucionarnim pokretima 80-tih bio je i zatvaran) Hugo Chávez. Energičan, karizmatičan i iznimno prepoznatljiv – dobiva veliku popularnost, posebno među siromašnim građanima. Godinu kasnije, ustavnim promjenama pokreće nešto što se općenito naziva Bolivarska revolucija – sustav ustavnih i gospodarskih promjena, iz promidžbenih razloga nazvan po Simónu Bolívaru, južnoameričkom revolucionaru ranog 19. stoljeća (slično kao da danas netko pokrene društvene promjene u Hrvatskoj i nazove ih starčevičanska revolucija).
Specifičnost tih promjena je što su masovno uvodile institute koje smo poznavali iz doba socijalizma – nije to naravno bio klasičan sovjetski real-socijalizam, pa ni samoupravni socijalizam jugoslavenskog tipa, no Venezuela je postala definitivno jedina zemlja koja je krenula prema pravim socijalističkim promjenama krajem prošlog stoljeća i uvela ih u ovo stojeće. Uvodio ih je Hugo Chávez, a nakon njegove smrti nastavio novi predsjednik Nicolás Maduro.
Stvar, čini se, završava ovih mjeseci – uvođenjem izvanrednog stanja radi potpunog raspada gospodarskog sustava zemlje.
Najbogatija naftom – koja uvozi naftu
Venezuela ima najveće rezerve naftne na svijetu (veće od Saudijske Arabije), a i osme rezerve plina u svijetu. Amerikanci su naravno već prije 100 godina bili zainteresirani za iskorištavanje nafte, a još 1943. Vlada je postigla dogovor s koncesionarima po kojemu se dobit dijelila pola-pola. Nacionalizacija naftne industrije dogodila se puno prije Chaveza, još 1973. godine. Držana naftna kompanija Petróleos de Venezuela (PDVSA) postala je dosta neovisna o Vladi, a i uključivala se u brojna strana ulaganja. Tehnologija prerade nafte je stoga bila visoka.
Chavez je 2001. ograničio strana ulaganja, što je potaklo štrajk od prosinca 2002. do veljače 2003. kojeg je organizirala oporba, ali je veliku ulogu imala i PDVSA, posebno uprava i vrhunski obučeni inženjeri – pad BDP-a u tih nekoliko mjeseci je bio ogroman, a kasniji rast spor – tijekom štrajka otpušteno je 40% radnika radi „zanemarivanja dužnosti“. Odlazak stručnjaka pokazao se pogubnim – država je nakon štraka (kompanija je sada naravno u čvrstim državnim rukama) povećala proizvodnju nafte, ali bez školovanih inženjera se jednostavno na dulje vrijeme ne može – u Venezueli od 2005. pada proizvodnja nafte.
Predsjednik Hugo Chavez hvalio se da je vratio naftnu industriju pod kontrolu države, nakon što je nacionalizirao ulaganja privatnih naftnih kompanija u toj zemlji, poput ExxonMobila i Conoca. Međutim, time su ulaganja u razvoj proizvodnje i tehnologije stala, PDVSA je postala firma za izvlačenje novca za socijalne programe – sve dok nije nestalo i nafte i socijalnih programa. Godine 2014. dogodilo se da Venezuela mora uvoziti naftne derivate! Državno vođenje bez stranih ulaganja i strane tehnologije dovelo je do potpunog kraha.
Uz industriju nafte vezana je i manjina koja živi odlično. Miroslav Ambuš-Kiš, jedan od ljudi koji su definitivno obišli veći dio svijeta, piše o iznimnim socijalnim razlikama: „Ljudi u naftnoj industriji državni su službenici i žive odlično, u luksuznim kolektivnim rezidencijama opkoljenih visokim zidovima s bodljikavom žicom ili pod naponom, s osiguranjem na ulazu u stambeni krug, a i unutra je više krugova rešetkastih kaveza.“ Osim njih, poštovana je i vojska, a policija gleda kako će „ogrepsti“ kaznom nekog stranca.
Bez stranih ulaganja i uz državno vodstvo
Chavez je, razvijajući svoje socijalističko društvo (makar formalno naslonjeno na Simóna Bolívara, a ne na Karla Marxa), uveo brojne reforme koje su već i drugdje uvodili socijalisti: od državnog upravljanja do osnivanja radnički upravljanih zadruga.
Ustavnim promjenama 1999. godine omogućene su radničke zadruge, koje je država pomagala start-up kreditom, tehničkom obukom i davanjem povlastica, primjerice kod državnih narudžbi. Do 2005. čak 16% radnika radilo je u takvim zadrugama – međutim popis stanovništva pokazao je da pola tih zadruga lažno – osnovane su u svrhu kako bi „maznule“ javna sredstva!
Osim toga, osnivaju se „Komunalni savjeti“ kojima građani savjetuju kako usmjeravati financiranje lokalne zajednice, a od 2007. godine razvijaju se i komunalne banke, koje se koriste za davanje mikro-kredita siromašnima (mikro-krediti su se u nekim zemljama pokazali kao vrlo učinkoviti u omogućavanju izlaska iz siromaštva, dajući korisniku mogućnost počinjanja skromnog posla).
Sve to naravno je imalo nekog učinka – ali potrošena su sredstva od nafte, a kada je nafte nestalo, počelo se sa štampanjem novca – inflacija je 2009. godine narasla na 27,1%. Poskupljenja se pokušalo zaustaviti državnom kontrolom cijena – tako su cijene 2003. godine kontrolirane od strane države za čak 400 osnovnih prehrambenih proizvoda. Krenulo se i u hrpu nacionalizacija industrije – od industrije cementa (navodno zato jer su izvozili – što im se više isplatilo nego prodavati državi koja je obećala tisuće novih stanova siromašnima, ali nije imala za komercijalnu cijenu cementa. Rezultat: izvršena je nacionalizacija, ali do 2013. proizvodnja cementa je pala 60%. Također, nacionalizirane su najveća telekom i energetska kompanija.
Kada se cijene državno određuju – onda se dogodi da se proizvod ne isplati proizvoditi. Tako je Chavez naredio vojsci da 2009. godine preuzme proizvodnju nad pogonima za obradu riže, optužujući ih da ne proizvode dovoljno. Najveća kompanija koja se bavi rižom, Empresas Pola, objasnila je kako je regulirana prodajna cijena riže debelo ispod proizvodne, pa su 90% riže prodavali kao „začinjenu“, koja nije bila pod državnom kontrolom cijena.
Porezi u Venezueli su među najvećima na svijetu – tako da ne iznenađuje vijest kako je i korupcija na iznimno visokim razinama.
Nedostaje svega osim nasilja
Nakon što je predsjednik Nicolás Maduro naslijedio Chaveza, situacija je postala sve gora – 2013. godine počelo je nedostajati struje. Planovi za novim stanovima za siromašne ispunjavaju se samo dijelom (2011. godine Vlada se obvezala sagraditi 3 milijuna stanova, ali do 2015. sagrađeno ih je svega 750.000). Voda je zagađena – od bakterija do ulja i drugih štetnih tvari.
Između veljače 2013. i veljače 2014. godine proizvodnja željeza pada 49,8%, pa tako državna čeličana Sidor u 2014. ima pad proizvodnje od 33,5%.
U 2014. godini situacija se pogoršava – novca više nema ni za zdravstvo, liječnici u Univerzitetskoj bolnici u Caracasu zaustavljaju operacije – ne uvoze se lijekovi i druga medicinska pomagala. Nema lijekova za kronične bolesti, nema ni temeljne opreme za suvremeno liječenje – a nadležni ministar šuti.
Godinu 2015. Venezuela dočekuje praznih polica – više nema ni toaletnog papira (radi državne kontrole cijena ne isplati ga se ni proizvoditi ni prodavati), inflacija je 68%, a manjak u proračunu raste na 11%.
Raste jedino kriminal – Venezuela postaje jedna od najnesigurnijih država na svijetu. U 2014. godini ubijeno je 268 policajca. U glavnom gradu Caracasu stopa ubojstava je 122 na 100.000 stanovnika. Vlada više ni ne izlazi sa statistikama, a analitičari su primijetili da je u 2013. u Venezueli ubijeno više ljudi nego u ratom pogođenom Iraku (24,763 naspram 9492). U zadnjih 15 godina ubijen je cijeli grad – gotovo 200.000 ljudi. Venezuela je postala jedno od najopasnijih mjesta na svijetu.
Početak kraja
Krajem 2015. Madurova stranka gubi parlamentarne izbore – većinu je osvojila oporbena koalicija Demokratskog jedinstva. Oporbena koalicija osvojila je 99 zastupničkih mandata u parlamentu koji broji 167 zastupnika, dok je Socijalistička stranka osvojila samo 46 mandata. Međutim, ustavno je sva vlast u rukama predsjednika. U 2016. godini stvari se ne popravljaju, čini se da postaju i gore – predsjednik Nicolás Maduro radi užasnih gospodarskih prilika početkom godine uvodi 60 dnevno izvanredno stanje.
Ukaz, kojim je izvanredno stanje uvedeno, objavljena je 15. siječnja, a predviđa da se vladi omogući korištenje usluga privatnih tvrtki (prijevoz, distribucija) kako bi se "zajamčio pristup" hrani, lijekovima i drugim najvažnijim potrepštinama, kao i kontrola valutnog tečaja. Parlament tu odluku nije htio potvrditi, no Vrhovni sud, koji je pod jakim utjecajem predsjednika potvrdio je njegovo pravo na uvođenje izvanrednog stanja i novih mjera.
Problemi Venezuele se nastavljaju, s jede strane sada stoje oporba (koja ima i većinu u parlamentu), sindikati i poslovni krugovi koji strahuju da bi nove mjere mogle dodatno ugroziti privatno vlasništvo i poduzetništvo, uništiti kupovnu moć i naštetiti zapošljavanju; a s druge je predsjednik koji ima jaku ustavnu moć, ali čini se sve slabiji utjecaj, jer, kako smo rekli, donedavna oporba sada predstavlja parlamentarnu većinu.
Venezuelanski socijalistički eksperiment, čini se, dolazi svome kraju – u zemlji gdje život ne vrijedi mnogo, tko zna kako će se sve završiti. Ono što je krenulo kao izgradnja novog društva pravednosti – završilo se u siromaštvu i krvi.
Prokletstvo socijalizma
Čini se da socijalizam, među svim ponuđenim društvenim uređenjima kreira najveću razliku između proklamiranih načela i tamne stvarnosti. Načela: jednakost, smanjivanje socijalnih razlika, posao za sve, briga za izgradnju stanova, bolnice, opće dobro – djeluju privlačno i plemenito. Međutim, stvarnost se na kraju pretvori u negaciju ičega plemenitog: veliki socijalne transferi uništavaju supstancu gospodarstva, jer se više ne ulaže u napredak. Nacionalizacijom firmi produktivnost pada, a korupcija na svim razinama raste. Kada više nema novca – aktivira se štamparija. Kada se aktivira štamparija – dolazi do inflacije.
Inflacija dovodi do umjetne kontrole cijena, ali onda se ne isplati trgovati te robe nestaje u prodavaonicama. Kako valuta međunarodno ne vrijedi – nema ni uvoza lijekova. U međuvremenu, stručnjaci, posebno inženjeri o kojima ovisi produktivnost i razvoj – odlaze.
Samo jedni prosperiraju – državna kasta koja upravlja zemljom izvlači milijune i milijarde – tako dva bivša ministra u vladi pokojnog predsjednika Huga Chaveza zahtijevaju da se provede istraga kako bi se otkrila sudbina oko 300 milijardi američkih dolara, koliko je navodno pronevjereno. Hector Navarro, koji je bio na čelu pet ministarstava tijekom Chavezove vladavine, jedan od utemeljitelja Socijalističke stranke, iz koje je izbačen 2014. godine razočarano kaže: "Lopovi nemaju ideologiju!"
Pouka za Hrvatsku
Sustavi stroge državne kontrole, zvali ih socijalizmom, državnim kapitalizmom ili prosvjećenim apsolutizmom, čini se, mogu biti gospodarski uspješni samo u vrlo zaostalim zemljama – gdje je potrebno osigurati temeljnu infrastrukturu, izgraditi elektrane, ceste, škole, osigurati osnovne uvjete (kako je to primjerice bilo kod nas nakon Drugog svjetskog rata) – ali kada govorimo o suvremenom svijetu, kada govorimo o zemljama koje trebaju suvremenu tehnologiju, tu državno vođenje privrede, tu primarna uloga državne intervencije ili država kao najveći poslodavac i kupac ne može dovesti do rezultata.
Kako u Hrvatskoj ima puno onih koji nostalgično gledaju za socijalizmom – vidimo kako to izgleda u praksi.
Predsjednik s ogromnim ovlastima, sudovi koji se ulaguju političkoj moći, državna administrativna vrhuška koja odlučuje o svemu (a sama živi jako dobro), ogromni transferi za koje više nema novca i na kraju – raspad, siromaštvo i najgore – nasilje.
Socijalizam kao sustav prisilne redistribucije kada nestane novca i dobara za distribuciju – neminovno završi u nasilju. Zaista, ako pogledamo što se u Jugoslaviji događalo zadnjih 20-tak godina prije raspada, nalazimo stvari vrlo sličnima onome u Venezueli, osim što je osobna sigurnost ipak bila na bitno većoj razini – no mala produktivnost firmi, inflacija, povremene nestašice, tehnološko zaostajanje, korupcija – sve je tu.
Primjer Venezuele je pokazao kako prema onome što većina želi: primjeren standard, ugodan život i zdrava socijalna država – ima samo jedan put: osloboditi privatno poduzetništvo, omogućiti ljudima da rade i stvaraju i tek onda, iz onoga što se stvori u zdravoj tržišnoj privredi, ispunjavati socijalne, kulturne i druge potrebe. Raditi dakle upravo ono kako je napravila Irska, kako rade Austrija, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Švedska, Finska, Kanada…
U praksi se pokazalo još jednom: zdravo tržišno gospodarstvo koje omogućava svakome da radi, privređuje i razvije se – jedini je jamac dobrog standarda. Na kraju, sjetimo se već spomenute Irske – krajem prošle godine irski ministar financija Michael Noonan najavio je kako će dodatno smanjiti porez na dobit s 12.5 posto na 6.25 posto. Irska se obvezala da će svakoj tvrtki koja uloži u istraživanje i razvoj patenata i inovacija ponuditi izuzetno mali porez na dobit, kako bi ostala konkurentna i privukla još svjetskih kompanija i tehnoloških korporacija u zemlju, piše Telegraph. "Jedan je uvjet - sve to mora biti registrirano u Irskoj, svaki patent i svaka novozaposlena osoba mora biti registrirana u Irskoj", izjavio je ministar Michael Noonan. U Irsku je dosad svoje poslovanje preselilo više od 1000 najvećih svjetskih kompanija, upravo zbog niskog poreza na dobit.
Pa ako tražite put kojim bi trebala Hrvatska – to je put Irske, a ne put Venezuele.