Zagrebačka manifestacija, koju tradicionalno organizira Klub veterana 148. brigade Hrvatske vojske pod sloganom: "I reći ću vam samo još jednu stvar - ZAPAMTITE VUKOVAR", u suradnji sa svim udrugama u Zagrebu, namijenjena je svima koji ne mogu ići u Vukovar.
Središnje događanje počelo je dolaskom kolone motorista, te paljenjem lampiona na travnjaku između ulice Hrvatske bratske zajednice i ulice grada Vukovara, a završilo je istodobnim paljenjem svijeća diljem Vukovarske ulice, od 18 sati pa nadalje.
Komemoracije u cijeloj državi
Slične manifestacije svake se godine održavaju u svim gradovima u Hrvatskoj, a iz godine u godinu nije opao broj građana koji odaju počast jednom od najtužnijih dana u povijesti Hrvatske, padu Vukovara.
U Vukovaru su lampioni upaljeni na mjestima stradanja i sjećanja. Od Trpinjske ceste do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata protutnjalo je 250 motocikala na kojima su bajkeri iz cijele Hrvatske doputovali odati počast žrtvama. Motociklisti su na put od 1,050 kilometara krenuli prije tri dana s Prevlake, a tri noći simbolično su prespavali u Kninu, Zagrebu i Vukovaru.
U Slavonskom Brodu i Osijeku također su svijećama obilježene ulice grada Vukovara,a Kninjani su se pada Vukovara prisjetili paljenjem svijeća na glavnom gradskom Trgu Ante Starčevića a potom i na nogostupima uz glavnu kninsku ulicu.
87 dana pakla
18. studenog 1991. završila je 87-dnevna borba između pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi, te malog kontingenta vukovarskih branitelja. Napad je započeo 25. kolovoza te godine, a tri mjeseca kasnije slomljena je obrana grada.
Grad je branilo oko 1,800 pripadnika 1800 pripadnika Zbora narodne garde i policije, te dragovoljaca HOS-a koji su tijekom obrane grada ustrojeni u 204. vukovarsku brigadu HV-a. Ukupan broj srpskih snaga koje su napadale Vukovar procjenjuje se na oko 80,000. Broj stalno angažiranih vojnika bio je oko 30,000, napadalo se sa 1,600 tenkova i oko 2,000 komada topništva. JNA je uposlila ukupno 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, a pomoć su pružale postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba, te paravojne dragovoljačke postrojbe kao što su Arkanovci i Šešeljevci.
Zločini i razaranje
Nakon pada Vukovara, počeo je niz ratnih zločina, od kojih su neki (nedovoljno snažno) kažnjeni i na međunarodnim sudovima. Po podacima vukovarske Opće bolnice, tijekom agresije na Vukovar stradale su 1624 osobe, od kojih je do sloma obrane grada stradalo njih 905, a među njima i 12 djece. Ranjeno je 219 osoba među kojima je bilo i 30 djece.
U koncentracijske logore odvedeno je 7,000 zarobljenih hrvatskih branitelja, među kojima je bilo i civila, a iz grada je prognano 22,000 Hrvata i stanovnika neke druge nesrpske nacionalnosti. Slike dugih kolona Vukovaraca kako napuštaju svoj pali grad dugo su vremena ostale jedno od najtužnijih sjećanja rata.
Još uvijek je nepoznata sudbina stotina hrvatskih branitelja.
Iako je bila najkrvavija bitka Domovinskog rata, bitka u kojoj je hrvatska strana doživjela najveće gubitke, te iako Vukovar nije reintegriran do 1998. godine, bitka za Vukovar i kasniji pad tog grada bili su ključni faktori za priznavanje nezavisnosti Hrvatske od strane drugih zemalja i međunarodnih institucija. Srpsko razaranje grada dovelo je do vrlo oštre osude politike Slobodana Miloševića, a pobjeda u bici za Vukovar pokazala se kao Pirova pobjeda.