Screenshot: HRT
Njegovi kritičari reći će da kako i ne bi kada se usudi zaputiti tamo gdje se boje kročiti svi ugledniji znanstvenici, pa čak i duhovne vođe.
Naime, Pavuna je dobar dio svoje popularnosti i karizme u javnosti stekao time što vrlo ležerno, a za laike i vrlo uvjerljivo, iznosi navodne znanstvene ideje koje govore u prilog postojanja Boga i vjerskih čuda. Među njegove poznatije rečenice svakako spadaju one u kojima tvrdi da velečasni "Sudac može levitirati prema zakonima fizike" te da se "ne bi trebalo„čuditi ako počne prolaziti kroz zidove kao Isus".
Dok ga obožavatelji zbog toga smatraju neshvaćenim genijalcem, kritičari su uvjereni da je zabludjeli čudak, odnosno 'crackpot'.
Kako Pavuna vidi sam sebe?
Činjenica je da Pavunu kao čudaka doživljavaju čak i neki njegovi bliski prijatelji. U tom kontekstu može biti zanimljivo vidjeti kako on osobno reagira na takvu percepciju. U jednoj epizodi emisije Nedjeljom u 2 voditelj Aleksandar Stanković izravno ga pita je li kao takav, s neuobičajenim idejama i viđenjima svijeta, težak drugima, prijateljima i članovima obitelji. Pavuna odgovara da nije - barem onima koji su briljantni.
"To je totalno poznato, tko god je briljantan, njemu je užasno ugodno sa mnom. To je statistički pokazano kroz moj život", ležerno uzvraća Pavuna, kao da je o tome u najmanju ruku provedeno znanstveno istraživanje s jasno kvantificiranim zaključcima.
Papa Pio XII. i Veliki prasak
Ako želimo objektivno odgovoriti na pitanje zašto neki Pavunu doživljavaju kao crackpota, moramo uvažiti više činjenica koje nisu jednoznačne. S jedne strane on je uspješan znanstvenik, o čemu svjedoči podatak da je objavio popriličan broj kvalitetnih radova. No s druge strane mnogi mu ozbiljno zamjeraju to što svoj položaj znanstvenog autoriteta zloupotrebljava kako bi promicao ideje koje nemaju veze sa znanošću, koje su protivne i znanosti i teologiji.
Naime, povijest pokazuje da su čak i poglavari većih svjetskih vjerskih organizacija u novije doba prilično oprezni kada netko zalazi u područja u kojima se duhovni misteriji tumače znanošću ili se postojanje Boga, u duhu srednjovjekovnog teologa Tome Akvinskog, nastoji dokazati znanstvenim teorijama. To, naravno, još više vrijedi za članove novovjeke znanstvene zajednice.
Primjerice, poznata je priča o tome kako je belgijski svećenik i kozmolog Georges Lemaitre, otac ideje o Velikom prasku, savjetovao papu Pia XII. da se suzdrži od iskušenja da u svome govoru pred astronomima na skupu Međunarodne astronomske unije (IAU) u Rimu 1952. izrazi oduševljenje tada novom znanstvenom teorijom koja je upućivala na mogućnost da je svemir stvoren na način vrlo sličan onome koji je opisan u Bibliji.
Mada ne postoje precizna povijesna izviješća o sadržaju razgovora njih dvojice, uvriježeno je mišljenje da je Lemaitre tom prilikom iznio određene kritike na teze nekih svojih kolega kršćanskih znanstvenika koji su Papu potaknuli da 1951. na otvaranju sjednice Papinske akademije znanosti u Rimu kaže kako teorija Velikog praska nije protivna katoličkom konceptu stvaranja. Dakle, čini se da je Lemaitre godinu dana kasnije Pia XII. upozorio da se znanost stalno razvija i mijenja, da se njezine teorije uvijek iznova preispituju i nadograđuju, te ponekad čak i ruše. Vjerojatno ga je savjetovao da ne bi bilo mudro da teologiju, koja pretendira biti apsolutna istina, vezuje za nešto što je promjenjivo i što evoluira. Štoviše, stoljetna iskustva pokazala su da neke od znanstvenih teorija s vremenom dolaze u ozbiljan sukob s temeljnim crkvenim dogmama. Drugim riječima, iako je Lemaitre bio svećenik, najvjerojatnije je papu upozorio da se drži načela poznatog kao NOMA, što je skraćenica od Non-Overlapping Magisteria. Prema principu NOMA, znanost i religija potpuno su odvojena učenja koja imaju različite, nepreklapajuće domene: znanost se bavi prirodnim zakonima i činjenicama, a religija moralnim vrijednostima i smislom. Konačno, to je konzistentno s praksom Vatikana da navodna čuda i ukazanja provjerava tako što šalje svoje znanstveno-teološke komisije da istražuju mogu li se opisane pojave objasniti nekim prirodnim procesima i zakonima. Po definiciji Katoličke crkve, čuda ne bi smjela imati prirodna, odnosno znanstvena tumačenja, jer u protivnom ne mogu biti čuda.
To je upravo suprotno od onoga što čini Pavuna. Naime, on ne samo da biblijska čuda, poput Kristova navodna hodanja po vodi ili javljanja na raznim mjestima istovremeno, što voli 'fizičarski' nazivati levitacijom i teleportacijom, pokušava objasniti suvremenim znanstvenim teorijama; on se pritom rado služi hipotezama koje još uopće nisu znanstveno potvrđene.
Primjerice, u jednom svojem predavanju Pavuna je Nikolu Teslu proglasio čovjekom s 'uvidom u višedimenzionalne svjetove' i svojevrsnim 'prorokom post-kvantne fizike' koju danas još nitko ne razumije. Međutim, oni upućeniji u povijest znanosti i fizike nemaju nikakvih informacija da postoje zapisi koji bi potvrdili da je Tesla imao ikakve uvide u interpretacije kvantne mehanike koje se obično nazivaju Everettovim, odnosno u interpretacije više svjetova koji su rezultat različitih povijesnih tijekova nastalih u različitim ishodima mogućih događaja na kvantnoj razini. Štoviše, Everettova interpretacija kvantne mehanike još i danas ima status nepotvrđene hipoteze.
(Ne)kompatibilnost religije i znanosti
Ključna teza koju Pavuna u svojim istupima promiče jest da su znanost i religija kompatibilne, da se nadopunjuju te čak potvrđuju. Ona je većini vjernika vrlo dopadljiva; nema religioznog čovjeka koji ne bi volio vidjeti kako znanost konačno priznaje ili čak potvrđuje da Bog postoji. No, u suštini stvari stoje sasvim drugačije. Naime, religiozna slika svijeta i način na koji se ona stvara suštinski se razlikuju od znanstvene slike i metode na kojoj se ona temelji. Štoviše, mnogi znanstvenici i filozofi znanosti smatraju da se one međusobno isključuju. Vjernici vjeruju da znanje o svijetu primaju od Boga sigurni su da Bog, kao izvorni tvorac, najbolje zna kako funkcionira njegova kreacija. Znanstvenici s druge strane ne prihvaćaju nikakve nadnaravne izvore znanja već nastoje objektivnim istraživanjem svijeta kroz znanstvenu metodu doći najbliže istini.
Filozof Pavel Gregorić, izvanredni profesor na Sveučilištu u Zagrebu, jedan je od onih koji smatraju da su znanost i religija, u osnovi, nespojivi:
“Prirodne znanosti imaju metodu koja ih čini iznimno učinkovitima u davanju objašnjenja i predviđanju. Jedna od ishodišnih pretpostavki na kojima počiva znanstvena metoda je da prirodne pojave mogu imati samo prirodne uzroke koje otkrivamo opažanjem. Zašto je ta metoda tako učinkovita? Najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na to pitanje glasi: zato što osim prirodnih uzroka i prirodnih pojava drugih niti nema. E sad, glavne religije pretpostavljaju da osim prirodnih uzroka postoji bar jedan natprirodni uzrok, a to je Bog. Ako pogledamo Katekizam Katoličke Crkve, ondje ćemo naći još natprirodnih uzroka, kao što su anđeli i duhovne duše. Svi ti natprirodni uzroci djeluju na prirodu: Bog stvara svijet, anđeli izvode čuda, duhovne duše pokreću tijela. U to bi trebao vjerovati svatko tko se smatra katolikom, sudeći prema Katekizmu, a takva vjerovanja isključena su samom metodom prirodnih znanosti. Vjernik može insistirati da znanosti objašnjavaju samo svijet prirode, dok im je viša zbilja – natprirodni svijet u kojemu se nalaze Bog, anđeli i duhovne duše – posve nedostupna. Problem s tim stajalištem je to što vjernici smatraju da viša zbilja utječe na svijet prirode, tj. da su Bog, anđeli i duhovne duše uzročno učinkoviti u ovome svijetu – a za to znanstvene potvrde naprosto nema,” pojašnjava Gregorić
“Teško je reći kojim se sve psihološkim taktikama utječu znanstvenici koji su ujedno vjernici, ali rekao bih da je jedna od učestalih taktika izbjegavanje iskrenog suočavanja s navedenim problemom. A u nekim slučajevima taktika je oproštaj s racionalnošću i spremnost da se iznose potpuno apsurdna stajališta.”, smatra filozof.
Tolerancija ne znači isto što i kombatibilnost
Astrofizičar Dario Hrupec, docent na Sveučilištu u Osijeku, jedan od utemeljitelja projekta popularizacije znanosti Skeptici u pubu, voditelj projekta Priroda uživo i autor više udžbenika iz fizike, kaže da tvrdnje o slaganju prirodnih znanosti i religije redovito iznose vjernici koji se bave znanošću.
"Nikako ne svi vjernici koji se bave znanošću, nego pojedinci koji su obično jako glasni. Sama ta činjenica upućuje na pomisao da se radi o osobama koje rješenja svojih osobnih konflikata nastoje prezentirati kao opća rješenja", kaže Hrupec.
Nadalje, ističe, tvrdnje o slaganju znanosti i religije nikad ne govore o temeljnim načelima od kojih sustavi ideja polaze nego se pozivaju na toleranciju, širinu, multidisciplinarnost i slično. Što lijepo zvuči, ali promašuje temu.
"Divno se mogu slagati znanstvenik-ateist i religiozni znanstvenik; na isti način kao što se mogu slagati, recimo, znanstvenik-vegetarijanac i znanstvenik koji nije vegetarijanac. I tolerirati, i poštivati, i voljeti. Ali to ne znači da su i sve njihove ideje kompatibilne. Konkretno, sustav ideja koji nazivamo znanošću nije ni najmanje suglasan sa sustavom ideja koji nazivamo religijom. Dobrih argumenata za tu tvrdnju ima puno. Većinu njih pokrio sam u svojoj knjizi Protiv nadnaravnoga, a ovdje ću predstaviti jednu ključnu", kaže Hrupec.
"I prirodna znanost i religija sustavi su ideja koje su razvili ljudi. Među tim sustavima ne bi bilo sukoba kad ne bi bilo preklapanja, kao što neki tvrde da ga nema. Ali ga ima. I znanost i religija imaju pretenzije tumačiti svijet. A tema koja je posebno osjetljiva u tom smislu jest postanak. Postanak svijeta i postanak čovjeka. Nadalje, sukob ne bi bio trajan i nerješiv kad bi znanost i religija na isti način dolazile do znanja. Recimo, unutar prirodne znanosti može postojati teorija A i teorija B koje su međusobno suprotstavljene. Štoviše, u znanosti je uobičajeno da dvije ili više teorija tumači istu pojavu na potpuno različit način. No u njoj postoji metoda, koju nazivamo znanstvenom metodom, na temelju koje možemo prihvatiti jednu od suprotstavljenih teorija, a drugu odbaciti. Ili možemo obje odbaciti. Znanstvena metoda traži da teorija ima predviđanja koja je moguće opovrgnuti. A ta predviđanja se provjeravaju eksperimentom. To je kao da pitamo samu prirodu koja se od teorija bolje slaže sa stvarnošću, koja je bliže istini. Eksperiment, odnosno sama priroda, odlučuje koja je od naših ideja bolja. Tako funkcionira prirodna znanost. Njezine su teorije provizorne i uvijek podložne ponovnom propitivanju.No zato se s vremenom mijenjaju u smjeru sve boljeg opisa stvarnosti. Ne možemo znati koliko smo daleko od istine i hoćemo li ju ikada doseći, ali rezultati primijenjenih znanosti i tehnologije - koji izravno proizlaze iz temeljne znanosti - pokazuju da smo na pravome putu prema tumačenju svijeta koje je u skladu sa stvarnošću. Ili doslovnije, na pravom putu ka istini. Religijski pristup je dijametralno suprotan. Religija kreće od tvrdnji koje proglašava istinama i njihovo propitivanje ne dopušta. Religijski sustav ideja, bar u svojim doktrinarnim osnovama, ne mijenja se s vremenom. On je unaprijed zadan i postojan. Ne teži razumijevanju nego zahtijeva bespogovorno prihvaćanje. Religija traži vjeru, a znanost traži sumnju. To su apsolutno nekompatibilni pristupi. Zato se sustavi ideja koji iz njih proizlaze uopće ne mogu uspoređivati. Naprosto, takva usporedba nema nikakvog smisla. I tko god tvrdi da se religija i znanost divno slažu priča besmislice. Najbolje je to izraženo riječima Hipatije u filmu Agora. U filmskoj verziji te tragične priče Hipatiju pokušava spasiti njezin bivši učenik Sinezije, tada biskup iz Kirene. Ponudio joj je da javno prihvati kršćanstvo. Ona je odbila. Rekla mu je: 'Sinezije, ti ne propituješ svoja uvjerenja... ne smiješ... ja moram'“, zaključio je naš astrofizičar.