Geopolitički i sigurnosni stručnjak dr. Vlatko Cvrtila, sveučilišni profesor i rektor sveučilišta Vern, u razgovoru za Index pojasnio je pozadinu Hamasova iznenadnog napada na Izrael te što bi moglo uslijediti nakon odgovora vlade u Tel Avivu. Cvrtila kaže da se mijenjaju odnosi snaga u svjetskoj politici - najprije zbog rata u Ukrajini, ali i zbog utjecaja Kine te posljednjih ratnih zbivanja u Izraelu.
Dr. Vlatko Cvrtila specijalizirao se tijekom svoje akademske karijere za pitanja međunarodnih odnosa i sigurnosti. Prije Verna, karijeru je gradio na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Razgovarali smo o najaktualnijim temama vezanim uz Bliski istok, Ukrajinu i Europsku uniju.
Subotnji napad Hamasa na Izrael iz Pojasa Gaze bio je neočekivan. Kome on donosi najviše političke koristi, svakako ne tisućama mrtvih na obje sukobljene strane?
Postavimo li pitanje kome bi to koristilo - a da nije izravni akter, dakle Hamas - onda je to Iran. Iranu odgovara svaka eskalacija s Izraelom i njihova politika je jasna prema Tel Avivu. Riječ je o njihovoj dugoročnoj politici, o utjecaju koji imaju na Palestince dok u širem kontekstu Iranu smetaju Abrahamski sporazumi kojima su tri arapske države do sada priznale Izrael.
To je inicirala administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa, a u posljednje vrijeme dogovaralo se priznanje Izraela od strane Saudijske Arabije. To je ključna država na Bliskom istoku, prijestolonasljednik zastupa interese Saudijske Arabije, ali dobro igra i na globalnom planu. Pomaci oko tog priznanja su bili veliki i zna se cijena koju bi Saudijci naplatili za sporazum s Izraelom.
Što bi dobili zauzvrat?
Između ostalog, radi se o pristupu civilnom nuklearnom programu, koji bi potencijalno mogao Saudijskoj Arabiji omogućiti još značajniju poziciju na Bliskom istoku. Osim Amerikanaca, važnu ulogu pokušala je igrati i Kina pokušavajući približiti Saudijce Iranu. Međutim, to je vjekovno neprijateljstvo i tu je nemoguće postići nešto veliko. Dakle, Iranu odgovara da se sadašnjim ratom Izraela s Hamasom ujedini islamski svijet i da bilo kakvi pregovori o priznanju Izraela ne mogu uopće biti raspravljani.
Dakle, Abrahamski sporazumi već su "na čekanju", nema novih priznanja Izraela, što je put normalizacije odnosa na Bliskom istoku?
Da, jer nije bitno samo što misli kralj, nego i što misle podanici. Ovom akcijom Iran je postigao još nešto - Izrael je oslabljen, prikazan je kao država koja cijelo vrijeme promovira svoj sustav nacionalne sigurnosti kao nepobjediv - a očito nije tako. Iskorištena je i situacija s unutarnjopolitičkim odnosima u samom Izraelu, vlada je oslabljena dok su radikali i radikalne političke skupine ušli u kabinet i "naelektrizirali" političke odnose prema Palestincima. To se vidjelo prigodom nedavnog incidenta oko džamije Al Aksa u Jeruzalemu - i pridonijelo je osveti na ovakav način.
Promjene o kojima govorite na Bliskom istoku donose i drugačiju geopolitičku kartu svijeta?
Pogledamo li u globalnom kontekstu, načinjeni su veliki pomaci od Rusije, Kine i drugih da se promijeni geopolitički kontekst. Mi danas nemamo organizaciju koja bi mogla utjecati na sve faktore u sukobu. Naravno, Ujedinjeni narodi donijeli su niz rezolucija, ali Izrael ih nije poštivao i treba to primijetiti. Posljednjih godinu i pol bili smo fokusirani na prilike u Ukrajini, danas više nismo toliko, no ona je sada pala u drugi plan. To odgovara Rusiji i kratkoročno i dugoročno.
Znamo da je jedna od strategija Rusije uznemiravanje javnosti u pojedinim demokratskim zemljama preko pomoći radikalnih političkih platformi, preispitivanjem pomoći koja se daje Ukrajini i hibridnim ratovanjem kojim se Ukrajina prikazuje u negativnom svijetlu. Cilj je promjena stajališta javnosti prema Ukrajini, što dugoročno odgovara ruskim interesima.
Zbog toga je pušten spin kako je Hamas koristio ukrajinsko oružje?
To je dio propagande. Hamas je ovakav napad mogao napraviti i prije, posljednji sukob bio je 2021. godine te je Izrael to pacificirao dopuštajući rad Palestinaca iz Gaze u Izraelu. Nekako se očekivalo da je Hamas time pacificiran, ali očito da nije. Pripreme su bile duge, a trenutak je odabran simbolički, na pedeset godina Jomkipurskog rata kada je Izrael također bio iznenađen.
Ako Izrael okupira Gazu, kao što najavljuje, što će to značiti?
Prije svega, još veću humanitarnu katastrofu. Ni u mirno vrijeme u Gazi se nije pristojno živjelo, pa ni poštovali zahtjevi UN i EU. Izrael je najavio da će koristiti sve mjere, uključujući isključivanje električne energije. U vojnom smislu, to je jako mali prostor i lako ga je osvojiti, ali postavlja se pitanje koji je krajnji cilj? Pohvatati hamasovce? Kako ih pronaći ili očistiti taj prostor od Palestinaca? Kamo da oni odu?
Teško je reći, Egipat je zatvorio granicu?
U okolnim arapskim državama postoje palestinske zajednice i lokalno stanovništvo nije presretno s njima. Nije riječ ni o stabilnim državama, ni Libanon, ni Sirija, ni Jordan to nisu. Samim pokušajem okupacije Gaze ulazi se u novu fazu ratnog sukoba jer okupacija neće ništa riješiti. To je sigurno.
Hezbolah povremeno raketira Izrael s područja Zapadne obale te iz Libanona na što Izraelci uzvraćaju. Proširi li se sukob, Izrael će ratovati na dva fronta?
Hezbolah je komponenta koja, ako se uključi u rat, značajno "razvlači" izraelske vojne snage na dva fronta. Pitanje je može li u tom trenutku Izrael odgovoriti na sve te izazove. Ipak, Hezbolahu je važnija moć i vlast koju drže u Libanonu, nego ponovno ratovanje s Izraelom u korist Hamasa i Palestinaca.
Ako uđu u rat s Izraelom, koji je sada u emocionalnom modu koji ne trpi kompromise, oni će udariti žestoko i taj udarac mogao bi biti prežestok za Hezbolah s obzirom na njihovu krhku poziciju unutar Libanona. Kroz trideset godina Hezbolah je uspio ovladati Libanonom i sad je na kocki da to izgubi zarati li s Izraelom.
Izrael je već ulazio s vojnim snagama u Libanon?
Godine 2006. kada su ratovali pokazalo se da Hezbolah može nanijeti velike gubitke regularnim vojskama koje vodi neka država. Prema izjavama stručnjaka, taj rat je završio neriješeno, premda ozbiljne analize pokazuju da je tu izraelska vojska pokazala dosta nemoći s obzirom na Hezbolahov način ratovanja.
Dakle, na Bliskom istoku nastavlja se beskrajna priča koja traje 75 godina, od početka stvaranja države Izrael?
Beskrajna priča čiji smo nastavak mogli očekivati. Otvaraju se zamrznuti konflikti - to se sada događa na Bliskom istoku, nedavno se to dogodilo u Nagorno Karabahu i drugdje. Azerbejdžan je bio svjestan da ta fragmentiranost nove slike svijeta neće nikoga previše uznemiriti.
Armenija je izgubila taj rat jer je izgubila podršku Rusije koja je jamčila sigurnost i imala dvije vojne baze?
Tako je. Armenija je uvidjela da te ruske baze više ne znače ništa te da ne može dobiti zaštitu od Rusije dok ratuje u Ukrajini. Nije nepoznato da Azerbejdžan vrlo dobro surađuje s Rusijom, tamo su se naoružavali, a ne treba ni zaboraviti podršku Turske kao prirodnog saveznika.
U Europi se primjećuju propalestinske i protupalestinske akcije, zapaljeni su židovski dućani u Njemačkoj, mogu se očekivati ekstremnije akcije. Može li se ta potencijalna nestabilnost prenijeti u Hrvatsku?
Ako gledamo europski prostor i prostor EU, trebamo znati da je još od 1970-ih bilo pristaša i protivnika Palestine. Uvijek je bilo sukoba koga podržati u toj priči. Sada smo u promijenjenoj situaciji, zbog društvenih mreža države ne mogu kreirati narative koji se kreiraju u zatvorenim mrežama i krugovima. To može naelektrizirati situaciju.
I države EU čine se zbunjene, podrška je išla Izraelu, ali postavlja se pitanje kakva će ona biti uđe li Izrael u Gazu i dođe li do velikog broja civilnih žrtava. Situacija se mijenja iz sata u sat i moguće je da će se promijeniti raspoloženje javnosti. Možda ne u cijelosti, ali nekih posebnih javnosti, posebnih skupina unutar europskih država. Tu bi moglo doći do incidenata.
U Hrvatskoj također?
Kod nas nema velikih suprotstavljenih skupina s jedne i druge strane. Integracija ljudi s Bliskog istoka u Hrvatsku je vrlo uspješna, možda će neke skupine reagirati, ali ništa dramatično. Doduše, s obzirom na to da je riječ o osvetničkim akcijama, možemo očekivati kako će nastati narativi kojima će se obje strane međusobno optuživati za zločine. U ratovima nema nevinih, ali stranu će zauzimati Židovi unutar EU i Arapi u europskom prostoru.
Iznenadila je palestinska zastava na Starom mostu u Mostaru?
Preko društvenih mreža postoji velika aktivnost pojedinih grupa da mobiliziraju i izazivaju negativne emocije skupina koje pripadaju islamskoj kulturi te generiraju odbojnost prema vlastima država na europskom prostoru gdje oni žive. To će se sigurno koristiti, generiraju se i lažne vijesti kojih će biti sve više i koje bi mogle kod nekih generirati i nasilne akcije.
Znači, neki oblici terorizma unutar EU nisu isključeni?
Ne, nisu isključeni.
Ukrajina je već pala u drugi plan javnog interesa. U vojnom smislu, ovog ljeta nije bilo značajnijih pomaka. Idemo li k primirju?
Ako smo očekivali da će s vrlo ograničenom količinom zapadnog oružja Ukrajina izbaciti Rusiju iz Ukrajine, to je bila velika zabluda. Vojni stručnjaci upozoravali su da to neće ići tako brzo. Zapad se sada pomirio s tom činjenicom i sada se čeka zimsko razdoblje i prave planovi što i kako dalje. Rusiji odgovara da rat traje što duže i da oni imaju što manje štete.
Uz to, čekaju hoće li se promijeniti vladajuća struktura u pojedinim državama kako bi se oslabila pomoć Zapada Ukrajini. U korist im ide i manje uspješna ofenziva Ukrajinaca nego što se očekivalo. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu rekao je da će rat završiti 2025. godine.
Zašto tada?
Trebamo pogledati kontekst izbora. 2024. europski izbori, zatim izbori u SAD-u. U pojedinim zemljama situacija se već promijenila, recimo u Slovačkoj. Ozbiljna istraživanja pokazuju da podrška Ukrajini pada unutar EU. Bez obzira na empatiju koju osjećamo, u jednom trenutku ljudi počnu brinuti o sebi i vlastitim interesima, o cijenama plina i činjenici da je sve poskupjelo.
Možemo li očekivati mirovne pregovore u Ukrajini?
To je za njih najgore rješenje. Predsjednik Volodimir Zelenski i vlada žele osloboditi cijelu Ukrajinu, uključujući i Krim, a ne uspiju li to vojno postići, idu u pregovore sa slabim kartama. Tada bi morali pristati na nepovoljno rješenje što bi na narednim izborima u Ukrajini pridonijelo uspjehu radikalnih politika. Dugoročno, to je trajni izvor nestabilnosti u tom dijelu svijeta. Situacija za Ukrajinu je vrlo neugodna i ne vidimo brzo rješenje, čini se nevjerojatnim da dođe do vojne pobjede ukrajinske strane ili da u Rusiji na vlast dođe politika koja bi prihvatila poraz.