MALO što se tako lako može nazvati "prozirnom demagogijom" kao najnoviji prijedlog Sanaderove vlade prema kojem bi Sabor po hitnom postupku trebao izmijeniti Zakon o pomilovanju, te spriječiti da se taj pravni institut primjenjuje na osuđene pedofile i krijumčare opojnih droga.
Samo osobe s poteškoćama u razvoju mogu tvrditi da je puka slučajnost što se ta popularna inicijativa pokreće tik prije samih parlamentarnih izbora. Ali, malo je onih koji će, aplaudirajući vladi na ovom "odlučnom obračunu" s velikim društvenim zlom postaviti pitanje zašto se na zlostavljače i trovače hrvatske djece i mladeži moralo udariti tek sada, a ne prije šest mjeseci ili godinu dana.
Odgovor na to pitanje je jasan - nastojanje Sanaderove vlade da dobije što je moguće više glasova dok je udar na pedofile i dilere "svjež" u notorno kratkom pamćenju hrvatskih birača. Međutim, svatko dobronamjeran itekako da su radi tih glasova žrtvovane na desetine tisuća djece i obitelji koje je uništila pedofilija i narkomanija, a za koje je Sanaderova vlada samo do prije nekoliko mjeseci brinula kao o lanjskom snijegu.
Ova zakonska inicijativa, osim što predstavlja još jedan očigledni primjer licemjernog političkog oportunizma, postavlja i mnoga nomotehnička, pravna i etička pitanja. To se, između ostalog, tiče pitanja ustavnih ovlasti predsjednika, kao i učinka koje bi nedostatak instituta pomilovanja mogao imati na borbu protiv narkomafije, odnosno eventualno smanjenje ili povećanje pokajnika u hrvatskim zatvorima.
Međutim, najvažnije je pitanje koje se tiče ravnopravnosti građana pred zakonom, odnosno kriterija prema kojima se jedna vrst zlikovaca smatra opasnijom od druge vrste zlikovaca. To je pitanje posebno važno kada se Sanaderov križarski rat protiv pedofila dovede u vezu s pravosudnom praksom prema kojoj određene kategorije građana uživaju de facto ustavno pravo na nekažnjeno ubijanje, silovanje i pljačku.
Tada se najnoviji potez može shvatiti ne samo kao jeftino skupljanje predizbornih bodova, nego i skretanje pažnje s pravih problema – sramotnog stanja javne sigurnosti izazvanog još sramotnijim pravosudnim tretmanom ubojica, silovatelja i pljačkaša koje Sanader i njegov tim, ako je suditi po ovom prijedlogu, preferiraju u odnosu na pedofile i dilere.
Pedofili su u cijeloj priči istaknuti ne zato što su društveno najopasniji, nego što su najomraženiji, odnosno što predstavljaju najzahvalniju metu senzacionalističkih medija i nadomjestak za druge "egzotične" manjine i životne stilove koje sada nije "politički korektno" javno mrziti. Slična je stvar i s dilerima koji se povezuju uz liberalni, razuzdani i hedonistički način života hrvatske mladeži, tako stran ostarjelom i konzervativnom biračkom tijelu o kojima ovisi rezultat sljedećih izbora.
Naravno, ne treba imati iluzije da će zakon, ako se donese, imati bilo kakvog učinka na suzbijanje pedofilije i narkomanije u Hrvatskoj. Dosadašnja praksa je pokazala da nema tako tvrdog i oštrog zakona od kojeg hrvatsko pravosuđe neće načiniti ruglo. A prilično je vjerojatno da će odnos prema pedofilima i narkodilerima ovisiti o njihovom društvenom statusu ili "prihvatljivosti", odnosno da li su pripadnici povezani s politikom, Crkvom, obavještajnim službama, estradom ili, kao što kaže Ruža Tomašić, poslodavci istih onih zastupnika koji će za koji tjedan dići ruke za ovaj zakon.
Dragan Antulov