Bivši vojni policajci, prvooptuženi Tomislav Duić, kojemu se od početka sudilo u odsutnosti, Anđelko Botić, Ante Gudić, Emilio Bungur, Davor Banić, Tonči Vrkić, te Josip Bikić i Miljenko Bajić, koji su u bijegu od kolovoza 2002., kada im je ukinuta odluka o puštanju iz pritvora, oslobođeni su tada optužbe da su od ožujka do rujna 1992. u Vojnom istražnom centru Lori u Splitu, suprotno odrebama Ženevske konvencije, bez pravnog razloga držali te psihički i fizički zlostavljali, ubijali, mučili i općenito nečovječno postupali prema civilima, uglavnom Srbima, čime su počinili kažnjivo djelo ratnog zločina nad civilnim stanoviništvom.
Sudsko je vijeće u obrazloženju oslobađajuće presude istaknulo kako nema sumnje da je u Lori bilo mučenja i da su dvije osobe smrtno stradale. Međutim, opsežnim postupkom i izvedenim dokazima navodi iz optužnice optuženicima nisu dokazani, ustvrdilo je Sudsko vijeće. Također je rečeno kako u inkriminirano vrijeme Split nije bio ratno područje, niti je bio okupiran, te da su svi zatvorenici oštećenici bili hrvatski državljani. Četvorica krunskih svjedoka u postupku, također bivši vojni policajci, nisu izravno teretili optuženike, a ni sami oštećenici, saslušani kao svjedoci, nisu spomenuli njihova imena niti su u njima prepoznali svoje mučitelje. Kako se ratni zločin ne može počiniti prema vlastitim državljanima, a uz to nije bilo dokazano da su djela iz optužnice počinila osmorica optuženika, Vijeće je ocijenilo kako nema ni elemenata kažnjivog djela ratnog zločina. Sudsko je vijeće tada odbacilo i zamjerke odvjetništva jer je odustalo od ponovna pozivanja 14 svjedoka iz tadašnje SRJ, ustvrdivši kako su oni više puta pozivani diplomatskim putem i na vrijeme, uz zajamčenu sigurnost.