U DONOŠENJU novog paketa ekonomskih mjera za borbu protiv recesije, usvojenog na sjednici 2. travnja ove godine, hrvatska vlada napravila je značajan presedan. Umjesto da se pri donošenju odluka o ekonomskim politikama rukovodi prijedlozima svojih činovnika, velikim dijelom prihvatila je preporuke poduzetnika i dijela ekonomske struke.
>> Glas poduzetnika: Najavljene nove mjere vlade "vrlo blizu" zahtjevima
Prva vladina reakcija bila je politička, bez razumijevanja ekonomske perspektive
Glas poduzetnika ne želi privilegije, nego preživljavanje u vrijeme blokade ekonomije
Zbog raspršenosti malih i srednjih firmi privatnog sektora do ove krize one nisu uspjele riješiti problem kolektivnog djelovanja – kako se uspješno udružiti i utjecati na vladu da konačno počne ukidati ograničenja privatnom sektoru koji čini učinkovitu srž hrvatske ekonomije, umjesto da se favoriziraju velike i politički zaštićene firme.
S inicijativom Glas poduzetnika nastalom u aktualnoj krizi, koja je okupila i angažirala sad već 100.000 poduzetnika, obrtnika i njihovih zaposlenika, to je prvi put postala realnost u Hrvatskoj. Postojala je očito potražnja za ovakvom inicijativom naprosto iz razloga što postojeće komorske institucije koje bi trebale zastupati i male i srednje firme nisu vodile previše računa o njihovom interesu. Stare komorske institucije su u početku podupirale prvi paket mjera, da bi se tek nakon široke potpore medija i javnosti pridružili u predlaganju novih mjera. Inicijativa Glas poduzetnika nije klasična interesna skupina, kako se ponegdje pogrešno imputira, jer joj nije cilj postizanje privilegiranih pozicija niti ubiranje politički omogućenih renti, već joj je cilj preživljavanje za vrijeme blokade ekonomije, očuvanje hrvatskog gospodarstva te, perspektivno, participacija u stvaranju institucionalnog ustroja koji potiče poduzetništvo, ekonomski rast i blagostanje društva.
Vlada se konačno oslonila na iskustvo poduzetnika i stručnjaka
Usvajanjem drugog paketa mjera dogodilo se nekoliko ključnih presedana u odnosu na djelovanje svih dosadašnjih vlada u gospodarstvu (uključujući i prethodne tri i pol godine ove vlade). (1) Vlada se, postupajući slično kao i kod zdravstvene krize, konačno oslonila na iskustvo onih koji su prvi bili suočeni s posljedicama krize, ali i ekonomske znanosti. U razvijenim zemljama je uobičajeno da politički donosioci odluka koriste savjete najboljih stručnjaka i znanstvenika. Do sada su se sve naše vlade oslanjale na vlastiti birokratski aparat i njihove interese, na uske stranačke interese, na politički podobne "poduzetnike" i "ekonomiste", kreirajući mjere koje su odgovarale uvezanim interesnim skupinama, što je dovelo do kreiranja rentijerskog, ortačkog i nekonkurentnog ekonomskog sustava. (2) Vlada je stavila javni interes iznad raznih partikularnih interesa, pa čak i vlastitih stranačkih i koalicijskih interesa, suočena s jedinstvenim izazovom zdravstvene i posljedične ekonomske krize kao i s jakim pritiskom javnosti. (3) Ove odluke vlade pokazuju prednosti demokracije u odnosu na autokracije kod kreiranja kolektivnih odluka jer je aktivizam poduzetnika, struke i široke javnosti kroz slobodne medije utjecao na bitne korekcije vladinih odluka. Također se pokazuje da se demokracija ne iscrpljuje samo na dan izbora, već da je za čitavo društvo učinkovito stalno potvrđivanje demokratskog legitimiteta kroz angažman javnosti i svih segmenata društva, gdje su slobodni mediji bitna komponenta.
Nadamo se da će vlada nastaviti odgovorno djelovati sukladno Churchillovom poučku: potpuna koncentracija na javni interes, na pobjedu u borbi s pandemijom i ekonomskom krizom, bez kalkuliranja sa stranačkim interesima i budućim izborima. Churchill je znao da ako izgubi rat onda sigurno nigdje neće biti premijer. Nažalost, pojedini postupci vladinih koalicijskih "ispod radara" partnera svjedoče o teškom odvikavanju od starih navika. Stoga je potrebno pažljivo pratiti postupke vlasti, jer propusti i nezakonito djelovanje u ovoj teškoj situaciji mogu imati pogubne posljedice za zemlju i sve njene građane.
Nove vladine mjere su u interesu svih bitnih čimbenika, ali su kratkoročne
Ovdje nema potrebe za elaboriranjem mjera drugog vladinog paketa jer su dobro prezentirane javnosti i dana su mnoga tumačenja i analize. Mjere su široko prihvaćene, usprkos određenih manjkavosti, upravo stoga što su nastajale u dijalogu i kroz konsenzus ekonomskih i socijalnih aktera. U interesu su radnika zbog održanja radnih mjesta i transfera za vrijeme ekonomske blokade, u interesu su poduzetnika zbog održanja njihovih firmi i preinaka koje će oporaviti likvidnost i perspektivno olakšati poslovanje, u interesu su i funkcionalnog dijela javnog sektora jer pokazuju njihovu neophodnost, u interesu su svih građana jer podupiru socijalnu i političku stabilnost kroz smanjenje neizvjesnosti i vraćanje povjerenja da se kriza može uspješno prebroditi. Većinu mjera čini kratkoročni tromjesečni fiskalni stimulus za punjenje likvidnošću krvotoka gospodarstva i u funkciji su preživljavanja gospodarstva u vrijeme blokade zbog pandemije.
Kako ćemo znati koliko su mjere pogođene?
Koliko su mjere pogođene testirat će se u narednim mjesecima. Analiza učinaka mjera mora biti gotovo svakodnevna: praćenje kretanja zaposlenosti i nezaposlenosti, praćenje kretanja prometa kroz fiskalizirane račune, praćenje prihoda i rashoda središnjeg i lokalnih proračuna, ali i modeliranje dugoročnih posljedica temeljem prvih statističkih pokazatelja te simulacija učinaka i varijanti vremenskog trajanja pandemije na kretanje BDP-a. S obzirom na ishode u realnom vremenu potrebno je i praćenje provedbe mjera (ostvaruju li firme pravo na njih ili i dalje postoje prepreke), predlaganja poboljšanja postojećih te predlaganja novih. Uz sve to već sada je potrebno raditi na provedbi nužnih reformi koje će učiniti hrvatsko gospodarstvo konkurentnijim i otpornijim na buduće krize te omogućiti brz ekonomski oporavak.
Bilo bi dobro olabaviti birokratske kriterije za ostvarenje prava na mjere
U ovoj početnoj fazi implementacije bilo bi uputno relaksiranje birokratskih kriterija za ostvarenje prava na mjere. I firmama i građanima je novac potreban što prije uz što manju papirologiju dokazivanja zadovoljavanja kriterija. Ubrzanom digitalizacijom javne uprave to bi se moglo omogućiti. Drugi primjer je kod odobravanja jeftinih kredita da se ne favoriziraju klijenti na tzv. A-listama banaka, čime banke logično štite svoje plasmane.
HNB je upravo zbog zaštite plasmana pustio 10 milijardi kuna likvidnosti bankama, i to treba iskoristiti za spašavanje radnih mjesta čak i firmi koje nisu na A-listama, uz naravno oprez da se ne poveća rizik bankarskog sustava. Neke firme koje su bile u problemima prije krize vjerojatno će propasti, ali cilj mjera trebao bi biti da što manje ljudi dobije otkaz. Jer nezaposlenost koja je uhvatila ritam od oko tisuću registriranih dnevno (neregistrirana je zasigurno i veća) će po svemu sudeći rasti, stoga je potrebno pratiti učinke mjera na usporavanje rasta nezaposlenosti i prilagođavati postojeće mjere u svrhu usporavanja.
Gospodarstvo bi samo od ukidanja nameta moglo uštedjeti 5 milijardi kuna godišnje
Osim toga, jedna od prethodnih loših mjera bila je ukidanje poticaja za samozapošljavanje i stavljanje onih kojima su ta sredstva ukinuta u vrlo nezavidan položaj. U situaciji rasta nezaposlenosti ovakve mjere su ključan poticaj onim građanima koji se žele izvući iz teške situacije. Valja se izboriti i za ukidanje velikog broja parafiskalnih nameta, nešto što samo hrvatske firme moraju redovito plaćati bez da od toga ostvaruju vidljivu korist. Gruba procjena je da bi uštede gospodarstvu od ukidanja nameta mogle biti do 5 milijardi kuna godišnje. Veliki dio onih koji od tih nameta žive morat će reorganizirati svoje poslovanje i smanjiti opseg djelatnosti. I to je dio nužnih rezova u javnom sektoru, ovaj put na strani izvanproračunskih korisnika.
Treba nam reforma javnog sektora: Rezanje plaća, povlaštenih mirovina...
Predstoje uštede u proračunu kroz odustajanja od manje važnih rashodnih stavki, kroz pregovore sa sindikatima o ukidanju dodataka na plaće i korekcije plaća, uštede kroz redukciju povlaštenih mirovina koje su nužne u ovoj fazi zbog solidarnog podnošenja tereta krize, interne preraspodjele i slične zahvate u proračunu koji će zahtijevati varijante rebalansa proračuna. Kriza je također dobar povod za uštede u proračunu kroz postupke javnih nabava jačanjem transparentnosti postupka (prema mojim istraživanjima oko četvrtina javnih nabava se alocira na sumnjiv način), ali bez istovremenog zaustavljanja investicija te pogotovo angažiranja sredstava iz EU fondova.
Poseban segment čini nužnost reforme javnog sektora u cilju izgradnje učinkovite državne administracije i onih dijelova koji osiguravaju javna dobra kao što su zdravstvo, obrazovanje, kultura i sigurnost. No prije nego što se pristupi rezovima treba imati na umu brojke. Oko 60 tisuća ljudi radi u državnoj i lokalnoj administraciji (ministarstva, državni uredi, policija, i vojska), oko 130 tisuća ih radi u zdravstvu i obrazovanju, oko 30 tisuća u znanosti, kulturi i socijalnoj skrbi te oko 160 tisuća u javnim firmama i izvanproračunskim korisnicima (izvanproračunski korisnici se uglavnom financiraju od parafiskalnih nameta).
Najviše politički nametnutog "viška" najvjerojatnije ima u javnim firmama koje nisu direktno na državnom proračunu (ali ga opterećuju preko subvencija). Javni sektor valja reformirati postepeno, paralelno s ekonomskim oporavkom, bez izazivanja socijalnih nemira, bez negativnih učinaka na potrošnju, uz povećanje efikasnijeg načina funkcioniranja, veću odgovornost institucija javnog sektora i promjenu odnosa države prema gospodarstvu.
Srednjoročne reforme: Kako u drugom i trećem koraku osnažiti ekonomiju?
Aktualna kriza ne može se uspoređivati ni s Velikom depresijom 1929. niti s Velikom recesijom 2009. Navedene krize bile su endogene, uzrokovane faktorima unutar ekonomskog sustava i one su se rješavale instrumentima monetarne i fiskalne politike te novom regulacijom s više ili manje državnog intervencionizma. Ova kriza je uzrokovana egzogenim, vanjskim šokom koji je istovremeni udar i na stranu ponude i na stranu potražnje. Praktički se sa širenjem pandemije zamrzava tržište, što je do sada jedinstven slučaj u modernoj ekonomskoj povijesti. I za tu krizu ne vrijede standardne mjere ekonomske politike.
Stoga je potrebno razmišljati na drukčiji način kada se razmišlja o mjerama spašavanja gospodarstva u srednjem roku i njegova dugoročnog oporavka i osnaživanja. Konkretno, potrebno je razmišljati o potezima koji su trenutno relativno jednostavni za implementiranje, a koji nose pozitivne posljedice u narednim koracima u budućem razdoblju. Najbolji primjer je inzistiranje na dugoročnoj mjeri plaćanja PDV-a po naplati i općenito inzistiranje da država u svim plaćanjima dolazi zadnja.
Na taj način država ima snažnu motivaciju osigurati brži sustav naplate svim karikama u lancu (svim dobavljačima i klijentima) kako bi i ona što prije došla do svoje likvidnosti. U drugom koraku to značajno poboljšava likvidnost svim firmama koje s viškom likvidnosti mogu više zapošljavati i brže rasti, što automatski generira pozitivan učinak na gospodarstvo. U trećem koraku takva reforma dovodi do potražnje za učinkovitim pravosuđem u rješavanju sporova kod slučajeva naplate, čime se vrši pritisak na nužnost reforme pravosuđa. Time se omogućava restrukturiranje gospodarstva rastom efikasnih firmi i otpadanjem neefikasnih koje su generirale nelikvidnost u sustavu.
Hoće li većina firmi koje smo danas spasili uspjeti preživjeti 2020.?
Uz pretpostavku suzbijanja pandemije do ljeta, srednji rok za firme nastupa već do kraja 2020. Što nakon šest mjeseci, nakon što smo održali firme i vatrogasnim mjerama spasili gospodarstvo? Hoće li većina firmi koje smo danas spasili uspjeti preživjeti 2020.? Ako ne, čemu onda, uz veliki trošak, prolongiranje njihove propasti? Jedan odgovor na ovo pitanje je, kao u slučaju zdravstvene pandemije, izravnavanje krivulje. Drugim riječima, izravnavanje šoka rasta nezaposlenosti na dulji rok umjesto da se dogodi kroz tri mjeseca. Tako da je trošak ipak opravdan čak i da određen broj firmi propadne, jer će njihovi vlasnici pronalaziti druge poslovne inicijative i pothvate u novim okolnostima u kojima su se našli, što bi lakše apsorbiralo novonastale nezaposlene.
Upravo zbog toga već sada treba razmišljati kako ponovo potaknuti potražnju nakon tri mjeseca karantene i iduća tri mjeseca u kojima će zbog pada turizma gospodarstvo i dalje patiti. Treba razmotriti mjere usmjerene na građane čija potrošnja je glavni generator rasta BDP-a. Jedan od načina za poticanje potrošnje, pogotovo u kriznim vremenima, smanjenje je poreza na potrošnju, konkretno PDV-a. Vlada bi trebala početi s analizama o multiplikativnom učinku takve mjere i napraviti simulacije o tome za koliko bi se mogao rezati PDV da se potakne potražnja od kraja 2020. i u 2021. bez da se uzrokuje veliki pad prihoda od PDV-a, odnosno da smanjenje PDV-a ima neutralan ili čak pozitivan učinak na proračunske prihode (zbog povećane aktivnosti).
Važno je direktno smanjiti troškove građanima
Drugi način bilo bi direktno smanjenje troškova građanima. Moratorij na kredite koji bi trajao 12 mjeseci olakšao bi svim građanima planiranje svojih domaćih budžeta i potaknuo na veću potrošnju. To ne znači da će građani potrošiti sav novac koji time uštede jer ta odluka ovisi o nečemu što ekonomisti nazivaju granična sklonost potrošnji. Slično kao i kod smanjenja PDV-a, pretpostavka je da će, u neizvjesnim vremenima, građani dio te oslobođene likvidnosti zadržati kroz štednju, ali će i značajan dio potrošiti, što bi se opet prelilo u gospodarstvo. Ovaj potez bi isto morao ostati neutralan za banke prvenstveno da se zaštite štediše, i to je mjera koju bi HNB, po svemu sudeći, bio spreman podržati s povećanjem likvidnih sredstava prema bankama (i to više od dosadašnjih 10 milijardi kuna). Dobro je u ovom slučaju da je domaći bankarski sustav prilično likvidan jer su građani godinama povećavali svoju štednju, i što se uspjelo odoljeti populističkim pritiscima na nezavisnost HNB-a. Da smo kojim slučajem ranije trošili devizne rezerve HNB-a, značajno bismo umanjili mogućnost njihova utjecaja u slučaju ovakve krize. Zato je važno u dobrim vremenima održavati i monetarnu i fiskalnu stabilnost.
Konačno, dobra mjera za poticanje potrošnje građana bila bi i smanjenje opterećenja (ili čak kratkoročni moratorij) računa koje građani plaćaju: od komunalnih naknada lokalnoj samoupravi, računa za struju, vodu i plin koja isporučuju javna poduzeća (i ukidanja paušala za struju i vodu i vraćanja načela plaćanja za potrošeno), kao i cijena korištenja autocesta. Ovim mjerama se kroz oslobađanje potrošnje građana u drugom koraku daje snažan poticaj da se lokalna država i javne firme restrukturiraju i pronađu uštede u svojim proračunima, i to ne kroz rezanje investicija već kroz prilagođavanje plaća, smanjenja viška osoblja te uštede kroz eliminiranje koruptivnih nabava jačim nadzorom i transparentnošću. Javne firme poput Zagrebačkog holdinga, HAC-a, HEP-a, HŽ-a i slično postale su nažalost sinonim za političko uhljebljivanje i one su među prvima koje bi morale snositi troškove krize. Lokalna samouprava je također ogledan primjer neefikasnosti i koruptivnog alociranja sredstava. Udar na ove dvije komponente javnog sektora istovremeno povećava kratkoročnu potražnju i tjera javne firme i lokalnu samoupravu na interno restrukturiranje.
Pravosuđe kao početak dugoročnih reformi
Za dugoročni ekonomski oporavak i uopće promjenu hrvatskog gospodarskog modela nužne su ne samo dobro osmišljene kratkoročne i srednjoročne mjere ekonomske politike, već istovremene reforme institucija. Uvođenje vladavine prava, jačanje poduzetničke klime i više ekonomskih sloboda da bi se aktiviralo što više resursa i u kratkom vremenu nadoknadilo izgubljeno u ovoj krizi te osigurao novi rast i novo bogatstvo. U protivnom smjer u kojem Hrvatska bude išla dugoročno i dalje će biti loš. Ako nam ne uspije gospodarski oporavak, a u drugim zemljama EU uspije u kratkom vremenu, rezultat će biti novi masovni egzodus nezaposlenog stanovništva Hrvatske i to u većem razmjeru nego poslije zadnje ekonomske krize. To će uz demografski slom Hrvatske izazvati i stagnaciju i nazadovanje u svim područjima; ekonomskom, socijalnom, kulturnom, znanstvenom itd.
Ako se nakon kratkoročnog spašavanja ekonomije vratimo na stari, dokazano neučinkovit model političke ekonomije u Hrvatskoj, i ako zbog uskih političkih interesa ne promijenimo praksu političkog zarobljavanja institucija čija posljedica je korupcija i uopće klima bezakonja, tada možemo očekivati dugoročnu gospodarsku stagnaciju i permanentnu krizu i propadanje društva. Vlada koja omogući restauraciju starog modela izgubit će legitimitet, ali će posljedice ostati dugoročne. Pritisak starih struktura ortačkog i rentijerskog sustava bit će jak nakon krize. Jedina brana će biti demokratski kapacitet Hrvatske, aktiviranje građana i slobodni mediji.
Značaj institucija najbolje je ilustrirati kroz primjer pravosuđa kao ključne institucije za ostvarivanje vladavine prava i sprečavanje korupcije kao teške bolesti u gospodarstvu i društvu. Neučinkovito pravosuđe je prvi element koji izobličuje tržišne signale, onemogućuje gospodarski rast i uništava moralna načela društva.
Hrvatsko pravosuđe je među desetak najgorih u svijetu
Pravosuđe bi trebalo, koristeći zdravstvenu terminologiju, biti imunološki sustav društva koji društvo brani od kriminala i nasilja. Nažalost, hrvatsko pravosuđe je među desetak najgorih u svijetu, gore nego u nekim diktatorskim režimima, ne samo po percepciji već i po ozbiljnim međunarodnim mjerenjima. Ono djeluje potpuno suprotno svojoj funkciji: štiti i proizvodi korupciju i bezakonje. Dominira negativno političko kadroviranje preko politički pristranog državnog sudbenog vijeća. Njihove presude često ne podliježu elementarnoj logici, izigravaju se zakoni i ustav, presuđuje se bez ijednog dokaza i činjenice, na temelju dojma i pretpostavki te djeluju kao produžena ruka politike. Valja pogledati samo presude medijima i novinarima zbog duševnih boli. Čak je svojevremeno i obavještajna služba stanje u dijelu pravosuđa označila kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Za efikasnu provedbu ekonomskog oporavka nakon pandemije i osiguranje stabilnog rasta poslije oporavka, nužna pretpostavka je duboka reforma pravosudnog sustava kao trećeg elementa trodiobe vlasti jer ono s nasljeđem 90-ih godina prošlog stoljeća ne djeluje danas u skladu s ustavnom odredbom kao neovisno i pravično, već kao produžena ruka političke izvršne vlasti. Upravo loše pravosuđe u Hrvatskoj destimulira privlačenje stranih i pokretanje domaćih investicija jer ne postoji nepristrana i sveobuhvatna (već selektivna) zaštita prava, imovine i ulaganja, dok je glavni uzrok demografskog egzodusa iz Hrvatske, po anketama, bezakonje i nepravda (u čijoj podlozi je neučinkovito pravosuđe).
Razotkrivanje neuspješnih modela upravljanja
Ova zdravstvena i ekonomska kriza razotkriva način funkcioniranja polit-ekonomskog sustava svih zemalja pogođenih globalnom pandemijom, uključujući naravno i Hrvatsku. Ona vrlo precizno otkriva koji su uporišni, noseći elementi sustava i društva, ali i koje su njegove manjkavosti.
Pokazuje prije svega što se zbiva kad se blokira tržište i tržišno gospodarstvo. Staje čitavo društvo, ne proizvode se nove vrijednosti, zalihe se brzo troše i ugrožena je stabilnost zajednice. Socijalni nemiri, nasilje, kaos i propast društva bili bi posljedica blokade tržišta. U Hrvatskoj je zamrznut samo dio tržišta i ekonomskih aktivnosti pa svi osjete velike negativne posljedice. Zamislite da se zamrzne čitavo tržište, stalo bi čitavo društvo s katastrofalnim ishodima. Nadam se da će taj uvid razuvjeriti skeptike i ideologe koji smatraju da tržište ima alternativu u stvaranju dobara i usluga ili bogatstva nacije. Komandna ili državna ekonomija imala je tragične ishode. Ne razumije se da je tržište društveni odnos gdje je dobrovoljna kooperacija nužnost i podloga za postizanje konkurentnih prednosti kroz inovacije i tehnološki napredak, a da su monopoli, netržišne rente, eksproprijacije i ekstremne nejednakosti primarno posljedica političke moći i nasilnog političkog utjecaja. Ni primitivna naturalna ekonomija nije moguća bez razmjene i bez tržišnih aktivnosti, a kamoli opstojnost kompleksnih društava. Ovdje se ne zalazi u razmatranje tržišnog mehanizma i strukture, ulogu cijena, prednosti tržišnih sloboda, oblike tržišne regulacije itd., već se samo ističe značaj tržišne ekonomije za proizvodnju nacionalnog bogatstva i uspješno funkcioniranje i stabilnost čitavog društva.
Kriza pokazala prednosti javnog zdravstva, ali to ne znači da treba biti protiv privatne inicijative
Kriza također otkriva ključnu važnost učinkovitih javnih dobara, odnosno funkcionalnih i učinkovitih institucija. Bez funkcionalnih javnih dobara koja tržište ne može efikasno alocirati, već su rezultat kolektivnog djelovanja, ni samo tržište ne može efikasno funkcionirati. Kriza razotkriva točno koje institucije su slabe, a koje relativno dobro funkcioniraju, koje političke strukture su sposobne za nošenje s krizom a koje su potpuno nesposobne i nekompetentne, koja struktura lokalne samouprave je održiva a koja nije, koji dijelovi javnog sektora zahtijevaju nužne reforme i rezove a koja javna dobra treba jačati.
Primjerice, kriza je pokazala prednosti javnog zdravstva u rješavanju pandemije, što ne znači da treba biti protiv privatne inicijative u zdravstvu. Javni interes je jačanje javnog zdravstva, kao pozitivnog nasljeđa, dostupnog svim građanima. Prednost javnog zdravstva je u efikasnijoj disperziji rizika (vidljiv u ovoj krizi između zemalja s dominantnim javnim ili privatnim zdravstvom, gdje prve zemlje kao što je Hrvatska imaju bolje rezultate). Kad građani budu mogli transparentno vidjeti da za svoje izdvajanje za zdravstvo dobivaju kvalitetnu uslugu, onda im to neće predstavljati teret, nego ulaganje u svoje zdravlje.
U krizi raste potražnja za strukom i znanošću, za obrazovanjem i kompetencijom, jer se globalna pandemija može riješiti samo iz znanstvenih istraživanja i otkrića, a i za rješenja ekonomske krize će se pojačano angažirati ekonomska znanost. Danas se u punom svjetlu otkriva potpuna praznina populizma u suočavanju s izazovima i rješenjima krize, bez obzira na to što se kriza koristi za nuđenje jednostavnih rješenja, za rast demagogije i autokratskih aspiracija.
Zadaća uspješne države nije redistribucija nacionalnog dohotka u korist uvezanih interesnih skupina
U Hrvatskoj je kriza također razotkrila da se transparentni način upravljanja lokalnom zajednicom kao što je grad Bjelovar efikasno nosi s krizom u sklopu svojih nadležnosti, dok je klijentelističko-koruptivni i populistički model upravljanja gradom Zagrebom pokazao ne samo potpunu nekompetentnost aktualnih političkih struktura, već da taj način upravljanja proizvodi dodatnu štetu za građane i čitavu državu (ignoriranje pandemije i njeno tumačenje teorijom zavjere farmaceutske industrije radi prodaje lijekova, nuđenje pranja ruku u lugu kao strategije, širenje panike za vrijeme potresa, nesposobnost nuđenja ikakvih rješenja za stradali grad itd.). Tu se opet pokazala i neučinkovitost pravosudnih institucija i razina njihove političke zarobljenosti koja je omogućila dugogodišnje generiranje javnog zla a ne javnog dobra u Zagrebu.
Nadam se da će ova kriza promijeniti i paradigmu o funkciji države. Zadaća uspješne države nije redistribucija nacionalnog dohotka u korist uvezanih interesnih skupina ili mreže političko-korporativnih elita, čime se povećavaju nejednakosti i smanjuju potencijali rasta, već bi joj zadaća trebala biti osiguranje učinkovitih javnih dobara. Ako te spoznaje uđu u mainstream političkog i ekonomskog diskursa u Hrvatskoj, onda ćemo se lakše nositi i s aktualnom krizom, i što je za budućnost važnije, tada ćemo biti svjesni da se moramo drugačije odnositi prema ekonomskom oporavku nakon savladavanja pandemije.
*Vuk Vuković doktorirao je na Oxfordu. Suosnivač je i direktor britanske tvrtke Oraclum Intelligence Systems
Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus
Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.