Foto: Index, 123rf
KAP PO KAP, pogleda prikovana za „braunilu“ iz koje je polako tekla bijela tečnost Tihomir je nezainteresirano popratio strašnu vijest koja je tako silno uznemirila hrvatsku javnost u udarnom terminu večernjih vijesti. Biti malen, odvojen od roditelja i prikovan za dugu metalnu cijev iz koje polako curi tečnost nije osobito zabavna stvar, zapravo strašno je to zajebana stvar, a zajebano je kada si tako malen i kada si svjestan težine razloga zbog kojeg ti je plastični vrh igle zaboden u dvije „izolir“ trake zalijepljene u križ. Zajebano je kada si tako malen, a kada znaš svaki korak i postupak svog liječenja, svaku suzu svojih roditelja u hodniku i svaku stavku jebene statistike koja se u tvom slučaju vodi kao statistika – preživjeli.
Tihi se počinje smijati i uskoro se davimo od smijeha, jedno dijete od četrdeset i pet i drugo od dvanaest godina. Tihomira svi zovemo Tihi jer je najbučnije i najveselije dijete na odjelu, Prle spava, Prle kojeg zovemo Prle jer je maleni piroman koji je izravni krivac za nedavni požar koji je izbio u sobi glavne sestre. Prle se igrao alkoholom i upaljačem i spržio sebi obrve, a pošto je bez kose zbog kemoterapije ozbiljno razmišljamo da ga zovemo „Master Windue“ po istoimenom liku iz Star Warsa koje gledamo uzastopno dvadeseti put jer na iznajmljenom televizoru imamo samo tri programa na kojima su uglavnom vijesti.
Tihi ima važnijih stvari o kojima mora brinuti od nesposobna ministra
Pratimo smrtno ozbiljnu voditeljicu koja nas obavještava kako je Bolnica Srebrnjak završila projektnu dokumentaciju, imaju građevinsku dozvolu kao i studiju izvedivosti za gradnju Centra kompetencije i translacijske medicine, a koji bi se gradio sredstvima EU-a. 85%, ili 58 milijuna eura dao bi Bruxelles, 15% Fond za regionalni razvoj (već potrošeno 25 milijuna kuna za pripremu projekta), što bi država zapravo sve vratila kroz PDV na cijeli iznos. Radovi bi uskoro trebali početi, završetak je predviđen u 2017., no Ministarstvo zdravlja nije odobrilo početak radova, što je treći projekt obnove bolnice, uz sisačku i bjelovarsku, koji država blokira.
Voditeljica sućutno koluta očima sugerirajući nam kako je netko gadno zajebao kod povlačenja novca iz EU- fondova, netko tko vjerojatno ima dvadesetak tisuća kuna mjesečno i spaja cijeli neradni tjedan radi jednog prazničkog dana, netko tko je toliko glup da radi na takvom mjestu, a ne zna recimo prevesti s engleskog jednostavne zakone po kojima se trebaju takve stvari izvesti ili ih zaboravi poslati na vrijeme. Kamera se prebacuje na zagrebačke ulice na kojima prosvjeduju katoličke udruge „Za obitelj“ boreći se za nerođenu djecu, što s ovima rođenima, ostavljenima u derutnim bolnicama bez klima uređaja i štokova na vratima nitko ne zna.
Gledam Tihog koji se valja od smijeha. Tihi misli da bi netko iz njegovog razreda povukao ta sredstva bez problema. No Tihi ima važnijih stvari o kojima mora brinuti od nesposobna ministra.
I Tihi i Prle nikada neće dobiti odgovor zašto su oboljeli, znanost još uvijek nema odgovor zašto tako mala djeca dobiju tako strašnu bolest, vrhunski znanstvenici na tom području kazat će vam da je tumor genetski naslijeđena bolest i to je jedan od razloga zašto vas pitaju tako priglupa pitanja tko vam je u obitelji bolovao od ovoga ili onoga. Mudri i iskusni liječnici slažu se kako svi mi imamo tempirane bombe u sebi, u svom genetskom kodu ali ih aktiviramo ranije neurednim i opasnim unosom kancerogenih tvari ili izloženošću prekomjernom zračenju, kako moderne tehnologije tako i stresa koji je po najnovijim istraživanjima, velika inicijatorska kapsula onoga što u modernoj medicini nazivamo tumorom, leukemijom ili jednostavnije – rakom.
Oni koji prežive jedini znaju i mogu razumjeti borbu kroz koju prolaze ti maleni heroji
Istina je da su statistike porazne, broj preživjelih naime strašan je i upozoravajući, ali oni koji prežive jedini znaju i mogu razumjeti borbu kroz koju prolaze ti maleni heroji, oni preživjeli jedini znaju pravu i poražavajuću istinu, kako o sustavu koji je manjkav i nehuman tako i o jednoj licemjernoj zemlji koja nikada neće preispitati kancerogene supstance u uvoznom mlijeku koje je redovito na akciji ili onom u prahu koje je sve samo ne prirodno. Nikada nitko nije doveo u „Otvoreno“ vlasnike velikih trgovačkih lanaca da se izjasne o tom pitanju, o uvoznom crvenom mesu koje po nekim istraživanjima datira od prošle godine, smrzava se i odmrzava u hladnjačama i zemlja podrijetla mu je Mađarska. Zar mi u Slavoniji nemamo dovoljno goveda i svinja? Nemamo dovoljno krava? Nema ih tko musti? Ili je profit tu najvažnij stavka?
Prle i Tihi crveno meso praktički ne jedu, Prle i Tihi kao i sva djeca njihove dobi konzumiraju isključivo mlijeko i mliječne proizvode. Prle i Tihi vole pahuljice i čokoladne okruglice u kojima su, gle vraga, nedavno otkrivene kancerogene tvari i to naravno od uvozne tvrtke „Nesttle.“ No javnost i medije ne zanimaju uvozni konzorciji ni lobiji kao što ih ne zanimaju rakete s obogaćenim uranom koje NATO iskrca nakon preleta u Jadran, kao što telekomunikacijske tvrtke ne zanimaju Prle ni Tihi, da ih zanimaju zasigurno bi svoje odašiljače maknuli sa zgrada u kojima su vrtići i škole, maknuli bi svoju opremu sa krovova recimo bolnica.
Da je stvarne hrabrosti u pancirno obloženim novinarima zavrnutih nogavica u plićaku Bačvica koji herojski izvještavaju o Piciginu ili kolonama koje se bore „Za život“ netko bi postavio i takva neugodna pitanja javnosti koja je zabavljena aferom „Konzultantica“ i zadnje kune na karticama povlači na famozne „akcije“ u kojima su uvijek i u pravilu proizvodi marke lanaca koji ih plasira, akcije koja je dostupna, jeftina i uvozna, uvozna po istim onim standardima po kojima uvozimo i voće i povrće koji su magnet za kako ono bijaše, kancerogene tvari, složit će se Tihi i pozvoniti dežurnoj sestri jer se „braunila“ začepila dok ona gleda „Kud puklo da puklo.“
Pobijediti se, istina, može
Pobijediti se, istina, može, kako licemjernu vlast tako i sustav ako se potpuno i s ogorčenjem odvojiš od istog, ako činjenicu da su djeca sa epilepsijom, neurološkim smetnjama i tumorima na istom odjelu bez klimatizacije sa dojenčadi i trudnicama, prihvatiš kao realno stanje stvari dok pratiš njihova suluda prepucavanja u Saboru o ustašama i partizanima i ako naravno, imaš soli u glavi da zbrojiš dva i dva i okreneš se dok je vrijeme upravo onima koji su pobijedili i to na nezamislive načine u nezamislivim uvjetima. Usprkos, naravno, našim političarima i licemjernoj vlasti koja se zabavlja pizdarijama, usprkos farmaceutskim lobijima i potkupljenim liječnicima, usprkos roletnama koje vise i prozorima kroz koje vjetar u proljeće drma sve u šesnaest jer ih je zadnji put popravio socijalistički domar koji je otišao u penziju, a za drugog nije bilo sredstava iz proračuna bolnice.
Oni koji su preživjeli kažu drugačije i oni su živi dokaz toga da se može pobijediti. Priča je ovo o hrabrosti koja ostaje i kada borba završi. Oni znaju kako je to, oni znaju kako je teško recimo snaći se u stranom gradu, plaćati skupe hotele i terapije, što znači ležati u bolničkom krevetu odvojen od roditelja, obitelji. Prikovana pogleda za kapljice koje teku. Kap po kap. Znaju te poglede roditelja, ali znaju i kako su se oni osjećali dok su bili mali, dok su bili bolesni i prolazili isto. Zato sve što im se dogodilo pokušavaju iskoristiti kako bi upravo tim roditeljima rekli odgovorno – može se, može se pobijediti ali se treba boriti, treba se boriti i protiv bolesti ali i protiv sustava, protiv države koja je ima za jumbo – plakate ali nema za kemoterapije, države koja ima za predizborne skupove i „Caterringe“ ali nema za antiepileptike i operacije za koje roditelji prodaju sve što imaju i žive na rubu siromaštva poniženi i ostavljeni od svih da bi spasili svoje dijete.
Istinski heroji ove zemlje
Iako je to bilo najtraumatičnije razdoblje njihovih života, s njim su poželjeli činiti dobro. Jer njihova iskustva nisu bila uzaludna kao što su mislili dok nisu doživjeli da njihove riječi znače potporu kakvu samo oni mogu pružiti. Oni su splitski „Sanus“ i zagrebačke „Krijesnice“ –oni su članovi udruge koja pruža pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Oni su istinski heroji ove zemlje koji imaju utekako o čemu pričati zaslijepljenoj javnosti koja se uglavnom bavi pizdarijama.
Kroz sve ove godine, kroz zajedništvo kao roditelji izborili smo se za mnoge sustavne izmjene i poboljšanja života naše djece od boravka u bolnici do smještaja roditelja, ostvarenja bolovanja za jednog roditelja na osnovnu dijagnozu djeteta što je dugo godina bio jedan od velikih problema, naknadu troškova smještaja uz dijete gdje roditelj ostvaruje 170,00 kn po danu ako je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta sjedišta bolničke ustanove za više od 30 km, poticanje da se onkološki odjeli gdje se liječe naša djeca urede, te zaista budu Onkološki centri primjereni za liječenje svakog našeg djeteta. Izborili smo se da na tim odjelima uz struku koja je postojala se uključe i klinički psiholog i radni teraperut jer to je bilo neophodno da bi se psihološki osnažio roditelj i oboljelo dijete, a aktivnost radnog terapeuta je doprinjela ugodnijem i veselijem provođenju vremena u bolnici našoj djeci. Našom inicijativom uz angažman, zalaganje i potporu udruga naše mreže postignut je značajan pomak u uređenju dječjih Onkoloških centara kroz RH gdje se liječe naša djeca, te ćemo i dalje lobirati da bi se svi centri izgradili, a time djeci osigurala najbolja moguća liječenja, pogotovo u sredinama gdje žive – kazat će vam predsjednica udruge Sanus.
I to sve bez potpore sustava.
Jedan od problema bio je zbrinjavanje naših roditelja sa smještajem, kada dolaze van mjesta boravka na liječenje djeteta. Zahvaljujući razumijevanju Ureda za državnu imovinu, grada Splita i grada Zagreba dobili smo na korištenje stanove za koje se brinu naše udruge kao i mi sa našim pružanjem smještaja roditelja u Splitu i u Zagrebu. U opremanju stanova pomogli su nam grad Split, grad Zagreb, Dom za djecu „Maestral“- podružnica „Miljenko i Dobrila“, „Roche“ d.o.o., „Nirs“d.o.o. i O.Š. „Lučac“, „Gorenje“Zagreb, „Prima namještaj“, „Končar“- Zagreb i „Emmezeta“ Zagreb. Boravak naših roditelja za cijelo vrijeme njihovog korištenja smještaja i u Splitu i u Zagrebu dok sa djecom na liječenju je besplatan. Troškove snosi udruga.
Izborili smo se da se roditelji oboljele djece kada odlaze van Splita na liječenje besplatno koriste autocestama i to: dionicama „Hrvatske Autoceste“ i Autocestom Rijeka –Zagreb. Također smo u suradnji sa ZET-om omogućili roditeljima da ZET-ove karte ostvare po povlaštenom cjeniku. Posredovanjem udruge također je roditeljima osiguran prijevoz vlakom na bilo kojoj relaciji kroz RH po 75% nižoj cijeni karte.
Zajebano je kada si tako malen, a kada znaš svaki korak i postupak svog liječenja
Treba li napomenuti da dušebrižnika za hrvatski natalitet nije bilo nigdje?
Kap po kap, pogleda prikovana za braunilu iz koje je polako tekla bijela tečnost Tihomir je nezainteresirano popratio strašnu vijest koja je tako silno uznemirila hrvatsku javnost u udarnom terminu večernjih vijesti. Biti malen, odvojen od roditelja i prikovan za dugu metalnu cijev iz koje polako curi tečnost nije osobito zabavna stvar, zapravo strašno je to zajebana stvar, a zajebano je kada si tako malen i kada si svjestan težine razloga zbog kojeg ti je plastični vrh igle zaboden u dvije izolir trake zalijepljene u križ. Zajebano je kada si tako malen, a kada znaš svaki korak i postupak svog liječenja, svaku suzu svojih roditelja u hodniku i svaku stavku jebene statistike koja se u tvom slučaju vodi kao statistika – preživjeli.
O borbi te djece i njihovim strašnim iskustvima nažalost nećete čuti na državnoj dalekovidnici kao što ni riječi jedne nećete čuti u Saboru, saborskom restoranu ili dušebrižničkim udrugama koje se „Bore za život“, ono što vi želite čuti zapravo ćete čuti jedino od – preživjelih, od ljudi koji su prošli golgotu i nastavili borbu pomažući onim najpotrebnijim za koje se nikada nema vremena ni sredstava jer je svo medijsko vrijeme utrošeno na pizdarije, na kancerogenu štetnost domaćeg kulena, dimljene pancete i uvoznog mljevenog mesa, na političare koji su kancerogeniji od svega toga barem triput.
Tihi i Prle konačno su utonuli u san, ugasio sam svjetlo i ugasio maleni iznajmljeni televizor. Strašno je znate gledati televiziju kada ste na četvrtom katu odjela za Neurologiju, strašno je gledati čim su ti ljudi zabavljeni, ti ljudi koji su potpuno odlijepili od stvarnosti, stvarnosti koja je upravo zaspala na starim i rasklimanim krevetima kojima ne rade niti prekidači za „Emergency call“ dežurnoj sestri.
Strašno je živjeti u takvoj zemlji koja sebe naziva modernom, koja raste i koju čeka svijetla budućnost sa ljudima koji je vode u prošlost.
Kap po kap, pogleda prikovana za „braunilu“ zatvorio sam vrata. Tihi i Prle moja su budućnost i jedina budućnost ove zemlje za koju se vrijedi boriti, ako ta dva mala borca nisu ono najbolje što imamo, ja iskreno ne znam što bi bolje i hrabrije trebalo biti. Kada se bavimo ispraznostima, kada se bavimo demagogijom i kada u konačnici iskreno ne preuzimamo odgovornost kako u politici tako i u svim sferama društva, direktno smo odgovorni za otežavanje njihove borbe.
Kompletno moje domoljublje, ako ga tako možemo nazvati, leži u ta dva kreveta, ne preuzimajte odgovornost za poslove za koje niste kompetentni ako niste spremni sjesti kao čovjek i smijati se svojoj gluposti uz Tihog koji će vas zagrliti i Prlu koji spava i jebe ga se za kulen, dimljene kobasice, nesposobne ministre i zaboravljene EU – fondove.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala