NAJLAKŠE je reći da se ova sramota s podvaljenim intervjuom mogla dogoditi bilo kojem novinaru. Gorka je ironija da se mogla dogoditi upravo i jedino onome kome se najmanje smjela dogoditi - Davoru Butkoviću. Zvuči paradoksalno, ali zapravo je veoma logično.
Samo je Butković dovoljno samouvjeren (da ne kažemo bahat) da u dogovore s premijerom Ivom Sanaderom krene nekakvim stranputicama, preko nepoznatih sms-ova i fantomskih e-mailova, bez ijednog kontakta - bilo s osobom koju intervjuira, bilo s uredom za priopćavanje Vlade. Zar je onda čudno da je nasjeo na podvalu? Zanimljivo, druga novinarska vedeta koja je ne tako davno nasjela na lažnu priču sličnih razmjera bio je Butkovićev zakleti neprijatelj Ivo Pukanić. On je objavio izmišljenu priču o otmici djeteta generala Ante Gotovine, samo što je on - za razliku od Butkovića - u tom trenutku znao tko mu smješta tu podvalu. Bio je to Gotovinin odvjetnik Marin Ivanović.
"Potpisujem svaku riječ, ali žalim što ja to nisam izjavio"
Bilo je u hrvatskoj povijesti novinarstva mnogo izmišljenih intervjua, ali ovo je vjerojatno jedini kojeg nije smislio sam novinar. Sjećamo se, primjerice, raznih ekskluziva Branimira Barona Brljevića, pamtimo i notorni intervju Josipa Jovića s odbjeglim Mirkom Norcem u vrijeme kad je Ivo Sanader, među ostalim velikanima, na splitskoj Rivi pozivao na rušenje koalicijske vlasti. Oni stariji sjećaju se i kako je Branko Bucalo iz Beča donio intervju sa Simonom Wiesenthalom, poznatim lovcem na naciste pa čak priskrbio i fotografiju. Intervju je objavljen, a iz Beča stiglo Wiesenthalovo pismo u kojem on poručuje da potpisuje svaku riječ u intervjuu, samo žali što on nije bio taj koji ju je izrekao.
Slično je bilo sad s Butkovićem i Sanaderom. Kad je intervju objavljen, nitko nije pomislio da je podvala. Toliko je sličio na ono što bi premijer inače izjavio, da je Sanader mirne duše mogao, poput Wiesenthala, izjaviti da se slaže s objavljenim, samo žali što on to nije rekao. Možda je to bio razlog zbog kojega je Vlada čekala s demantijem puna 24 sata.
Osveta Butkoviću ili ...
Naprosto je nevjerojatno da cijeli jedan dan Vlada nije nikome dala do znanja da je u elitnim dnevnom listu, toliko bliskom Sanaderu, objavljen lažni razgovor s premijerom. Možda su u Banskim dvorima mislili da je to bolje od onoga što bi premijer inače odgovorio pa su mudro šutjeli. A možda su nakon Butkovićeve kolumne, objavljene nekoliko stranica nakon intervjua, u kojoj je Sanaderov HDZ usporedio s Tuđmanovim i - što je vrhunaravni grijeh - pozvao na obračun s korupcijom u vrhu vlasti, odlučiti osvetiti se glavnom političkom komentatoru Jutarnjeg lista.
Najgore u svemu ovome jest što se ovaj skandal dogodio upravo Davoru Butkoviću. Možemo samo zamisliti što bi se dogodilo nekom drugom novinaru Jutarnjeg da je izveo sličnu vratolomiju. Zapravo, ne možemo. Jer se to nikome drugom ne bi moglo dogoditi. Sada EPH prijeti kaznenom prijavom protiv nepoznatog počinitelja, odnosno 23-godišnjeg Zagrepčanina, koji se lažno predstavio. No, što će biti sa čovjekom koji je, kako se hvali u mailu "dragom Ivi", prodao 400 milijuna primjeraka raznih novina, a onda popušio ovakvu foru?
Kako to da Butković nema Sanaderov mobitel?
Davor Butković jedan je od stupova EPH, desna ruka Ninoslava Pavića, uzdanica i kamen temeljac, standard i mjerilo, opinion maker koji zapravo izražava stav cijelog EPH. Na primjer, uoči izbora donio je u ime korporacije proglas u kojem izjavljuje da je njegovoj kompaniji svejedno tko će dobiti izbore, HDZ ili SDP, jer da se oboje zalažu za iste vrijednosti. I kao takav, Butković je u javnosti želio ostaviti dojam da je duboko upleten u sve političke priče, da je dio inventara u Vladi, da je prisan s ministrima i zastupnicima, da je akter i opinion maker, da se njega pita za mišljenje i preko njega plasiraju političke poruke. I kad si tako prisan, onda očito ne ideš službenim kanalima, nego prijateljskim vezama, sms-ovima i e-mailovima. Ali, kako to da onda Butković nema mobitel Ive Sanadera?
Tako ga prisno naziva "dragi Ivo", što je očiti znak prijateljstva, a istodobno nema njegov broj. Prijatelji, koliko je poznato, izmjenjuju brojeve. Ne dopisuju se s nekakvim fantomskim mobitelima, pa onda s još jednim nepoznatim brojem, kad je na prvom ponestalo kuna na kartici. Pa ako nije bio siguran da ima dobar broj Ive Sanadera, što nije pitao prijatelja Ratka Mačeka? On bi mu ga sigurno dao. Ipak je to Butković.
Nadalje, kakav je to iskusni novinar, urednik, komentator, opinion maker s više stotina milijuna prodanih primjeraka novina, koji prima intervjue s premijerom s nekakve internet e-mail adrese, s glupog Gmaila kojim se koristi svaki balavac? Nije valjda mislio da je u Vladi pao server pa mu Sanader, ili Maček, ili Mehun šalju intervjue s privatne e-mail adrese. I čak ako je stupanj naivnosti dosegnuo tu razinu, nevjerojatno je da - u skladu sa standardima koje on traži od novinara u Jutarnjem listu - nije opet nazvao Mačeka ili Mehuna ili bilo koga pa provjerio je li to baš autentični intervju.
Umjesto Sanadera - prsata plavuša
Nije važno što nije sa Sanaderom radio intervju uživo. Teško se sjetiti kad je premijer zadnji puta primio novinara na intervju. Tome vjerojatno imaju godine, sve se radi mailom, nekad se čak i vraćaju nepodobna pitanja i traže nova. Tako da nije čudno što je i Butković posegnuo za tom formom, ali da je ovako nasjeo... Bila je to komunikacija koja podsjeća na poznanstva s Iskrice - dopisuješ se s nepoznatom osobom i zamišljaš da je to prsata plavuša.
Puno je takvih pitanja i nedoumica. Recimo, zbog čega taj Ratko Maček, Sanaderov prijatelj, nije upozorio Butkovića da premijer nema blage veze ni o kakvom intervjuu? Sad se čini da bi mogao stradati glasnogovornik Vlade Zlatko Mehun jer se navodno tri dana nije javljao Butkoviću. Pa tko zna koji broj je Butković zvao. A osim toga, kako može za izmišljeni intervju biti kriv čovjek koji s njim nije imao baš nikakve veze?
Mnogi se sada naslađuju nad tim skandalom, neki ga koriste kao sliku i priliku sveukupnog hrvatskog novinarstva. No, upravo činjenica da se to dogodilo Davoru Butkoviću, potvrđuje da bi se to teško moglo dogoditi nekom drugom. I to upravo zato što bi - koje li ironije! - Butković od svih drugih novinara tražio da se poštuju svi oni standardi struke koje on nije poštivao. Jer je mislio da za njega ne vrijede. Mislio je da je Sanaderov prijatelj, intimus, da je dio ekipe. Tko zna, možda bi u ovom trenutku više želio da je izmislio taj prokleti intervju. Barem ne bi ispao papak.