Foto: Index, Udruga Lipa
KAD sam prvi put čuo ime mandatara nove hrvatske vlade, jedna od prvih stvari koje sam pomislio bila je da će imati gadnih problema sa sindikatima. Nisam se prevario, jer nije prošlo niti 24 sata i već smo gledali, slušali i čitali sindikalne vođe kako nas plaše babarogom "neoliberalnog kapitalizma", surovosti tržišta i opasnosti da nas zahvati, citiram, "pošast poduzetničkog mentaliteta".
Pismo iz kojeg se prelijeva gorčina
Pismo premijeru napisano je tri dana nakon što je isti g. Ribić dao izjavu za medije u kojima je Davora Huića nazvao "neoliberalnim talibanom" (uz "tržišni fundamentalist" najgora uvreda kojom vas trash-marksisti mogu počastiti), toliko drskim da se u svojim komentarima usudio kritički osvrnuti na rad sindikata. Jasno, samo do srži iskvareni fanatik mogao bi otići toliko daleko pa kritizirati jednu tako uzvišenu moralnu vertikalu kao što su sindikati hrvatskih javnih službi.
U tom istom tonu Ribić piše premijeru, pri čemu etiketiranje g. Huića ekstrapolira na cijelu udrugu poreznih obveznika Lipa, nazivajući je "fantomskom udrugom tzv. poreznih obveznika". Po čemu je ova udruga fantomska i po čemu su porezni obveznici koje ista zastupa "takozvani", sindikatlija nije objasnio. Usput budi rečeno, udruge poreznih obveznika postoje u svim zapadnim zemljama kao normalni sastavni dio civilnog društva i zapravo je jako čudno da smo za jednu takvu udrugu u Hrvatskoj trebali čekati čak 25 godina.
Gospodin Ribić ne može se načuditi tome što je g. Huić u svojim vrlo čitanim kolumnama u uglednoj dnevnoj novini (koje sindikatlija uporno naziva "pamfletima"), zastupao nešto što nije niti marksizam niti poslijeratni kejnezijanizam. To ga automatski čini "neoliberalom" i "libertarijancem", pa bi valjda trebalo biti potpuno nezamislivo da bi jedan premijer htio imati ikakvog posla s takvim čudovištem. Njegove ideje su "primordijalne" i ugrožavaju "temeljne ustavne vrednote ove zemlje".
Sindikati ne zastupaju porezne obveznike
U tom moru gorčine dolazimo do jednog zanimljivog pasusa. G. Ribić naime navodi da su stotine tisuća radnika koje sindikati zastupaju također porezni obveznici. Budući da ovdje govorimo pretežito o sindikatima javnih službi i državnih zaposlenika, ova izjava je faktički netočna.
Naime, svi oni koji primaju plaću iz državnog proračuna nisu porezni obveznici, već porezni konzumenti. To što na njihovim platnim listama stoji stavka “porez na dohodak”, samo je knjigovodstvena formalnost jer u stvarnosti njihova plaća dolazi od poreza kojeg plaćaju poduzetnici iz realne ekonomije. Prema tome, sindikati ne zastupaju one koji plaćaju porez, već one koji od naplaćenog poreza žive.
Činjenica da g. Ribić ne podržava rad udruge koja se zalaže za manje poreze, pokazuje on ovo jako dobro razumije. Manji porezi znače manje novca za interesnu skupinu koju zastupa, pa je sasvim logično da će na udrugu Lipa pucati iz svih raspoloživih topova.
Sindikatlije poput male djece
Sintagma koja se u pismu nekoliko puta spominje je "socijalna pravednost". Sindikati zahtijevaju pravednu raspodjelu plodova rada (ideju da svatko zadrži plodove svoga rada očito smatraju krajnje nepravednom), u okviru široke društvene solidarnosti. S druge strane, pogledamo li djelovanje sindikata vidimo da je ono vrlo često nalik plaču razmaženog djeteta koji zahtjeva od roditelja da mu kupi novu igračku, pri čemu ga ne zanima ni financijsko stanje kućnog budžeta, niti odricanja koja bi roditelji trebali napraviti kako bi zadovoljili njegovom posljednjem hiru.
Upravo poput razmaženog djeteta, sindikati uporno insistiraju na pozitivnim pravima pripadnika interesne skupine koju zastupaju, pri čemu ih ni najmanje ne zanima jesu li njihovi zahtjevi realni, postoje li sredstva s kojima se mogu realizirati, niti koje će žrtve zbog toga morati napraviti oni koji nisu te sreće da se nalaze pod kišobranom sindikata javnih službi.
U korijenu svega toga je duboko nerazumijevanje ekonomije, tj. mehanizma kojim nastaje nova vrijednost. Sindikatlije ne razumiju i ne žele razumijeti da su sredstva u nekoj ekonomiji ograničena, i da dobra najprije treba stvoriti da bi ih se moglo distribuirati. Stvaranje nove vrijednosti rezultat je poduzetničkih napora, a ne čin političke volje kojeg je moguće isprovocirati pritiscima, ucjenjama i uličnim prosvjedima.
Bitka koju Orešković ne smije izgubiti
Nažalost, bojim se da su ovi pritisci tek početak mučne borbe u kojoj će sindikati i njihove vođe činiti sve što je u njihovoj moći da zakoče svaku reformu i onemoguće svako rezanje javne potrošnje. Kada bi se pitalo sindikate, porezi bi bili još veći, presija na poduzetnike još žešća, a javna potrošnja i zaduživanje još viši.
Premijer Orešković uskoro će morati donijeti vjerojatno najtežu odluku s kojom se do sada susreo u svom profesionalnom životu: popuštati sindikatima ili ostati dosljedan u činjenju onoga što se mora učiniti. Margaret Thatcher odabrala je ono drugo i učinila Veliku Britaniju svjetskom ekonomskom velesilom. Cijena: desetljeće krvavih uličnih sukoba i devet ljudi umrlo od posljedica štrajka glađu.
Nije lako biti premijer.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala