ZORAN Milanović plasirao je slogan za predstojeće izbore: "Nije mi potpuno jasno što se događa". Nakon što je nekoliko tisuća prosvjednika, među kojima se na glavnom skupu našao i Damir Kajin, kasnije krenulo u obilazak grada te pritom spalilo zastavu SDP-a budući premijer se javio izravno za Dnevnik 3 HTV-a.
"Mislim da je Damir imao najbolje namjere. Mislim da mu nije bilo potpuno jasno što se događa, kao što, moram priznati, u ovom trenutku nije ni meni", kazao je konsternirani Milanović, izrazivši žaljenje što nije dočekao prosvjednike pred zgradom SDP-a.
Međutim, pitanje voditelja predstavlja li njegova izjava poziv prosvjednicima da ponovno dođu pred SDP jednostavno je prešutio. "Podići ćemo zastavu SDP-a, ako treba i deset puta".
Lomi se sudbina Hrvatske
Eto, u trenutku kad se lomi sudbina Hrvatske - pregovori s EU još nisu zaključeni i tko zna kad će biti, o ulasku u Uniju moći ćemo govoriti tek za dvije godine, Vlada gubi kontrolu, zemlja propada, narod u sve većem broju izlazi na ulice... - budućem premijeru "nije potpuno jasno što se događa".
On se pred prosvjednicima brani da "nije ukrao". Tumači kako on nije premijer. Optužuje premijerku da se sakrila "u najboljoj maniri onoga od koga je učila". On zaista ništa ne razumije.
Nije krao SDP, nego Bandić
Prosvjednici ne pale stranačku zastavu zato što su SDP ili njegov predsjednik nešto ukrali. Iako bi se i tu mogla povesti široka rasprava od Milana Bandića, preko zagrebačke organizacije, pa dalje po stranačkim ograncima, većim i manjim. Našlo bi se tu štofa. Ne, SDP je na udaru zato što je sve ove godine mirno gledao kako drugi kradu.
SDP je govorio kad je morao
Milanović sada pokušava progurati tezu kako prosvjednici samo ponavljaju ono na što je SDP godinama upozoravao. To nije istina. U onim rijetkim prilikama kad je govorio, SDP je ponavljao ono što je pročitao u novinama. I to nakon što su ga doslovno prisilili da se oglasi: bilo novinari, bilo stranački spin doktori, bilo građani, bilo ankete... Rijetki su bili buntovni dužnosnici, poput Stazića ili Jovanovića.
Nije, međutim, više stvar u tome je li SDP ukrao. Niti je samo stvar u tome da je šutio dok se kralo. Stvar je u tome da se SDP jednostavno nije nametnuo kao alternativa. On je opozicija, ali je rijetko kad oporba. Milanoviću ni to nije jasno.
Salonska opozicija
Da je SDP bio oporba, da se nametnuo kao alternativa i da je artikulirao nezadovoljstvo građana, umjesto da je glumio salonsku opoziciju, onda tisuće građana ne bi besciljno tumaralo gradom i tražilo na kome će iskaliti bijes.
I da stvar bude još gora, Milanović kao budući premijer zamjera Kosorici kao odlazećoj premijerki da se "sakrila u najboljoj maniri onoga od koga je učila". A gdje je on ovih dana? Koliko puta se on oglasio u posljednjih tjedan-dva?
Dao je dva novinska intervjua. I dvaput bio na televiziji. Da ne znamo bolje, pomislili bismo da je Radimir Čačić premijerski kandidat Kukuriku koalicije i da je HNS najjača stranka. Milanović vjerojatno shvaća kako ljudi znaju da ne žele ovu vlast. Ali nije mu jasno da još ne znaju koju zapravo žele.
Što je s druge strane barikade?
Kad dignu glavu preko barikade ne vide nikoga s druge strane. Nikoga tko bi poveo ovu državu u boljem pravcu. Nikoga tko bi usmjerio nezadovoljstvo građana i ponudio rješenja. Jer Milanovića nema. Nikada ga zapravo nije ni bilo. Osim na porciji sushija s omiljenim mu novinarom.
Stvar je, najviše od svega, u očekivanjima. Od Kosorice ljudi više ne očekuju ništa, osim što bržeg odlaska. Od Milanovića očekuju, jer je on taj koji se gura na njezino mjesto. Ako šefu SDP-a mnogi toga nije baš jasno, onda bi mu barem ovo trebalo biti.
Kosorica Ukleti Holandez
Nije, dakle, dovoljno reći: "Nisam ukrao". Takva se izjava podrazumijeva, naročito od osobe koja kandidira za visoke dužnosti u politici. Nije dovoljno ni reći: "Nisam premijer". Jer bi već sutra mogao biti. Nije dovoljno ni reći: "Premijerka se skriva". Jer ona više uopće nije važna. Ona je tek Ukleti Holandez koji besciljno pluta po pučini.
U ovome trenutku važno je reći: "Meni je jasno što se događa". To ljudi ove zemlje žele čuti, ne samo oni koji tabanaju snježnim ulicama, već puno veći broj onih koji će sutra izaći na izbore sa željom da nešto promijene. A koji će svoj glas smatrati previše dragocjenim da ga povjere Čovjeku Kojeg Nije Bilo. I koji priznaje da mu mnogo toga nije baš jasno.