10 najbespotrebnijih golova u povijesti

10 najbespotrebnijih golova u povijesti

Foto: Hina

JUČER je Hrvatska zabilježila pobjedu s najvećom razlikom u svojoj povijesti. Po prvi put, dva igrača su zabila hattrick na istoj utakmici. Hrvatska je postigla najuvjerljiviju pobjedu od svih svojih izvučenih i potencijalnih protivnika na Euru. Pa ipak, Hrvatska je jučer odigrala vjerojatno najbesmisleniju utakmicu u svojoj povijesti.

Igra zavaravajuća

Pomalo je bespredmetno izvlačiti taktičko-strateške zaključke iz ovakve utakmice. Vrlo vjerojatno nikad ne bi slušali analiziranja i hvalospjeve da je prva momčad na treningu svladala drugu, iako bi to bio mnogo pošteniji omjer snaga. Apsolutno zanemarivanje konteksta i pumpanje kvazi-nacionalnog naboja pred veliko natjecanje samo je odraz odsustva ikakve kritičke misli na hrvatskoj medijskoj sceni. Festival centaršuteva protiv suparnika koji se povukao u duboku zonsku obranu i često iz početnih 5-3-2 prelazio u 6-4-0 čime je i provocirao takav scenarij pružio je vjerojatno najdosadnijih deset golova koje ćete ikad vidjeti. Koliko će točno od tisuću centaršuteva pogoditi Mandžukićevu glavu kao osnovno pitanje i zaključak utakmice na donjoj je granici ozbiljnosti s obzirom na izazove pred ovom vrstom.

Igra je, u odnosu na rezultat, i više nego zavaravajuća, a najvidljivija je u tri točke:

1. Neigranje na svoje snage – bez obzira na slabu suparnikovu kompaktnost koji s tri igrača u sredini terena nije mogao lateralno pokrivati ogroman prostor, opet se izbjegavala igra u sredini terena, gdje laže najveći aduti Čačićeve vrste. Pasovi na krilo nisu bili u svrhu širenja igre i suparnika kako bi se Rakitić ili Modrić oslobodili u međuprostoru (što je najveći forte Kovačića, pa i Brozovića, koji će vjerojatno igrati bitnu ulogu na turniru), već ubitačna i direktna proigravanja koji su kao igrače viška ili odluke etablirale bekove, što dovodi do iduće sporne točke.

2. Otpisani igrači ključni – n jednom beku čovjek kojeg Čačić „ne šmeka“ i za kojeg i dalje nismo sigurni je li prvotimac ili će ga na beku zamijeniti Vrsaljko ili Vida. Na suprotnoj strani kapetan koji je već duži niz godina veći teret u igri nego onaj koji ju unaprjeđuje. Od svega potentnog što Hrvatska ima, od kreativne i brze sredine terena preko motoričnih i moćnih krilnih igrača, jesu li bekovi zbilja „ti“ koji će biti fokus ofenzivne faze igre?

3. Organizacija- premda se obrana gostiju već po prelasku centra povlačila da brani centaršut u apsolutno pasivnoj zoni, odlazak na skok s pet ili šest igrača već za tjedan dana bit će ravno samoubojstvu, protiv ekipa koje znaju iskoristiti grešku u pasu ili pogrešan centaršut. Tko u hrvatskoj reprezentaciji brani tranziciju i koliko su zadnje dvije utakmice pomogle u definiranju „vodonoše“ veznog reda, nekoga kome će to biti primarna funkcija u ekipi?

Razlike između Hrvatske i Njemačke

Kvalitativna razlika između ove dvije reprezentacije nije nešto zbog čega bi se Ante Čačić trebao sramiti – on tu nije apsolutno ništa kriv. Ali je kriv zbog metodologije koja samo povećava tu razliku. Premda raspolažu puno boljim rosterom, uigranijim mehanizmima igre i na bazi reprezentacije i na bazi klubova (veći broj igrača koji je igrao ili igra u istim klubovima, odnosno sličnim sustavima igre i imaju poprilično ujednačenu bazu), za suparnika su izabrali Slovačku i Mađarsku protiv kojih su ispitali mogu li zaigrati s trojicom u zadnjoj liniji, kao rezervni plan na prvenstvu. Stabilnost linija, obrana od kontre, otvaranje opcija i najkomplementarniji napadački dvojac za takav sustav iskušavao se protiv reprezentacije koje su se plasirale na Europsko prvenstvo, koje se bolje brane i organiziranije izlaze u kontranapade od ekipe koja je zabila dva gola u gotovo četiri godine. Na kraju krajeva, testirale su se protiv ekipa koje će imati dovoljno izleta u napad da im barem prekidima zaprijete, što je upravo način na koji ih je Slovačka potopila. Može li više relevantnih zaključaka za predstojeći turnir donijeti Low ili Čačić?

Koje su točke od početka njegovog mandata do danas barem na putu razrješenja – Rakitićeva uloga, pozicija lijevog beka, način korištenja Kovačića, igra s jednim „lažnim“ krilom ili dva „prava“, najbolji napadač za afinitete postave iza svojih leđa? I kako se moglo doći do takvih zaključaka u utakmici u kojoj se, umjesto razvijanja igre i tempa koja najbolje paše kadru, pribjeglo prangijanju centaršuteva kao na pucačkom treningu? Jer to je, manje-više, bio pucački trening. Ali Hrvatska je među rijetkom reprezentacijama koje su toliko fenomenalne da si luksuz toga mogu pružiti i u terminima prijateljskih utakmica.

"Momci, sada sve što ste radili – zaboravite"

Tako otprilike mogu zamisliti Čačićeve riječi prije uvodne utakmice s Turskom. Za razliku od iživljavanja i izlascima sedam ili osam igrača u napad, za očekivati je opreznu igru i gledanje preko nišana, što je i odrednica igre ove ekipe na svim velikim turnirima. Time nismo ni po čemu mnogo lošiji od 90 % nacionalnih vrsta koje će se naći u Francuskoj, ali smo svakako jedni od rijetkih koji ne razvijaju igru ni kroz kvalifikacije ni kroz prijateljske, a na dan istine zažmire oči i nadaju se najboljem, uvijek se iznova čudeći kako nam je netko stao na kraj, uz neizostavne parole o „manjku želje i sreće“. Još su rjeđi slučajevi vrsta poput naše koje smatraju da je promjena paradigmi moguća u tako kratkom roku – jalov i spor nogomet za vrijeme kojeg si u pravilu tepamo kako je „kreacijsko savršenstvo“ tijekom kvalifikacija odjednom zamjenjuje prepuštanje inicijative većini suparnika na velikim turnirima, povlačenje u blok i čekanje da se ubode. Analogija bi bio student igre, koji cijele godine ne uči gradivo koje je na latinici, a na ispit dođe sa šalabahterom na glagoljici. Jedno nije svladao, drugo baca u smeće i postaje jednako bezvrijedno – zaokruživanje odgovora napamet odjednom postaje jedina uzdanica za prolazak.

Može li Hrvatska „nabosti“ koje zrno (odgovor) u Francuskoj? Zahvaljujući Anti Čačiću, nitko nema pojma.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara