"MENADŽERI mi ne sastavljaju momčad", odlučno opovrgava Slaven Bilić naklapanja ostalih četiri milijuna izbornika, u čemu mu zdušno sekundiraju poltroni iz medija u čijoj nakladi izdaje nosače zvuka i nacifrane biografije.

Međutim, nekoliko je pojedinosti oko njegovog pozivanja igrača za Euro, koje pokazuju kako je svejedno nude li se Miljanićev "širok osmeh i zlatan zub", Čirolije bosanskih folova pokrivenih žandarskom kapom ili vatreno ludilo izbornika rokera i intelektualca u kopačkama.

Kada krene perpetuirana luzerska priča o svesrpskoj zavjeri protiv hrvatskog nogometa i beogradskoj nogometnoj čaršiji, ne samo da se zaboravlja koliko su dobro u njoj kotirali nezamjenjivi Zorislav Srebrić i Ante Pavlović, nego kako su neki obrasci iz nje preslikavani u mitsku hrvatsku reprezentaciju, Vatrene.

Zoran Mamić i Petar Krpan deset godina poslije

Sjeća li se itko Alena Peternaca? Čovjek je u sezoni 95/96 zabio 23 gola u za Valladolid u Primeri, ali za Ćirinu Hrvatsku na Euru '96 nije bio dovoljno dobar, kao ni Nenad Pralija, koji je tada bio ono što je danas Ognjen Vukojević.

Peternac je nenadano ušao u kadar dvije godine poslije kada je Ćiro sa priprema u Poreču nakon insceniranog incidenta potjerao Igora Cvitanovića, a kako je otprije bio ozlijeđen Alen Bokšić, čovjek koji se nadavao golova u španjolskom prvenstvu se nametao kao logičan izbor za SP.

Međutim, otpao je, a nakon toga krenule su neke žalopojke kako nije išao u Francusku zbog toga što nije platio izborniku Blaževiću. Brzo su takve priče prestale, jer teško su dokazive.

Zato su u kadru bili kum Mamić i Pero Krpan, nakon čijeg legendarnog promašaja protiv Rumunjske je Ćiro uputio znakoviti pogled prema loži u kojoj je sjedio poveznica između ove dvojice: Antun Novalić.

Njegov uznički status u sjećanje priziva još jednog utamničenog HNS-ovca; Vladu Zeca, čiji pulen Zoran Zekić se također jednokratno i prigodno, prije transfera, našao u reprezentaciji. Sličnih primjera ima bezbroj, ali dakako da se izbornikov izbor uvijek pravda riječima "on odgovara za igrače koje je izabrao", pa makar ih pozvao kao Ćiro Ardiana Koznikua, u znak zahvalnosti što ga je posjetio u francuskom zatvoru.

Štimac: Zvao me Ćiro ili ne, ja ću igrati!

Također iz razdoblja "naših vatrenih godina" datira i glasovita pljuska Igora Štimca "šefu", kada je Ćiro najavio da ga neće pozvati za veliko natjecanje, a stvarni poglavica reprezentacije je navijestio da se za reprezentaciju, osim bogomdanim talentom, može igrati "milom" ili silom.

Već tada predodređen za budućeg drmatora u savezu, jasno je postavio buduća pravila ponašanja, kako u momčadi, tako u savezu ili ligi.

Slučajna Kneževićeva prodaja

Vratimo se ipak na početak priče sa našim aktualnim izbornikom - u javnosti umivenim naličjem trule žabokrečine našeg nogometa u kojem caruju menadžeri sa tjeralica, korumpirani suci, namještene utakmice i faraonski predsjednik saveza.

Bilo je to krajem kolovoza 2006. u Bilićevoj nastupnoj utakmici na klupi reprezentacije, kada je u momčadi nenadano osvanuo Dario Knežević, tadašnji stoper Rijeke, a nije se našlo mjesta za Ivicu Križanca, braniča Zenita iz Sankt Petersburga, iza kojeg je bila jedna od odličnih sezona u dresu ponajboljeg ruskog kluba.

Sa Kneževićem se dogodila zgodna podudarnost; igrač koji je (upravo na uštrb spomenutog Križanca izmišljen) prije dvije godine u prijateljskom susretu sa Italijom upao u reprezentaciju na samom kraju prijelaznog roka i to usred tržnice: Livornovom stadionu, gdje će nakon tjedan dana biti plasiran.

Kneževića je dakle trebalo predstaviti pred prodaju, a eto činjenica kako je njegov zastupnik bliski Bilićev prijatelj je naravno tek koincidencija, jer "nije važno s kim izbornik pije kavu".

Križanac je rekao ono što svi misle

Ivica Križanac se kada je vidio tko je sve tu (jer osim pobrojanih, našlo se mjesta i za Gorana Sablića) krajnje neprimjereno obrecnuo na Bilića, ali što se tiče onoga što je tada poručio konkurentima ("za mene koji igram u završnici Kupa Uefa i u vodećoj ruskoj momčadi nije bilo mjesta, ali našlo ga se za one koji ispadaju u pretkolima euro-kupova") mogu zamjerati samo mu nojevi kojima glava nije u pijesku, nego u Bilićevoj stražnjici.

Nažalost ispod naslaga Križančevih podjebavanja ("Ne znam kako je Bilić uopće uspio završiti Pravni fakultet u Splitu") ostale su zakopane i neke njegove neizravne opservacije kako je "očigledno da se pozivaju igrači koji se moraju prodati".

Mora se priznati da je Bilić bio u pravu što se tiče Kneževića, ali sa jednom bitnom zadrškom: igrač je tek nakon transfera u Serie A pokazao da se Bilićeva prijateljska usluga isplatila.

Izbornik je nakon toga rekao kako Križanca zbog vrijeđanja njega i ostalih reprezentativaca neće zvati "pa makar on igrao u Manchesteru", ali nakon toga je pokazao da su mu stavovi u sličnom (ako ne i gorem slučaju), prilično fleksibilni.

Slučajni Sharbinijev ulazak u reprezentaciju

Bilić je dvije godine potom, čitajući imena igrača na koje računa za Euro ponovo pobudio pozornost novim "Kneževićem", jer pridruženi član momčadi za EP, koji nema niti minute staža u seniorskoj reprezentaciji, a za mladu odbija igrati, je Anas Sharbini.

Križanac otpisan jer je vrijeđao Bilića, a Sharbini nakon odbijanja igranja za reprezentaciju nagrađen debijem na Euru!

Dok Križanac nije kažnjen radi "vrijeđanja reprezentativaca", ovaj mladi veznjak je dobio drastičnu kaznu od 80 tisuća kuna zbog nepoštivanja reprezentacije i vrijeđanja izbornika U-21 momčadi.

Dakako da će na ovu zločestu paralelu graknuti mnogi, jer izbornik će nam obznaniti kako smo u segmentu plemenitih i probojnih ofenzivnih veznjaka "deficitarni", mada se trenutno upravo u tom dijelu momčadi trenutno možda tek dvije ili tri europske reprezentacije mogu mjeriti sa onim što Bilić ima na lageru: Modrićem, Kranjčarom, Rakitićem.

Nedvojbeno je kako su Pamić i Sharbini veoma dobri mladi igrači koji bi lako mogli postati sjajni, ali više bi vrijedilo za ovu reprezentaciju da je obrana, daleko najlošiji dio momčadi, za Euro pojačana Križancem, nego da su mladi Riječani pozvani u turističko-transferne svrhe, tim prije što je Križanac otpisan zbog sličnih grijeha kao što su oni koje je počinio Sharbini. Ako je Bilić već u opraštajućem "modu", za ovu reprezentaciju bi bilo potrebnije da je to dokazao na Križancu. Ovako je samo svim mladim reprezentativcima (svakako i Nikoli Kaliniću, koji je više puta izbjegavao mladu vrstu) poslao poruku da je njihovo ponašanje i odnos u reprezentaciji iz koje je i sam trenerski potekao, nebitno.

Važno je biti mlad i Ugarkovićev štićenik

"Ne vodim dvojicu mladih za upoznavanje i privikavanje, ili kao zahvalu za njihovu nadarenost, nego dvojicu koja su u prvom redu mladi, potom konkurentni za položaje na kojima smo tanki i tek pod tri da su talentirani", objasnio je Bilić zašto je pozvao Pamića koji je u šest mjeseci odigrao osam utakmica ili Sharbinija koji je sjajno odigrao polusezonu, ali u HNL-u. Ipak, tko zna, možda je on, osim što mu je potrebno nabiti cijenu pred prodaju, tajno oružje kojim Bilić kani iznenaditi Loewa, Beenhakkera i Hickersbergera.

Mimoza Bilić ne dopušta sumnju u vlastitu bezgrešnost

Index.hr ne namjerava ulaziti u otvoreni rat sa Slavenom Bilićem iz prostog razloga što je zahvaljujući jedino i samo izbornikovoj taštini koju zdušno draškaju sve ostale zadivljene kolege, sjekira već iskopana.

Niti je Bilić Tarik ili Sanja Sarnavka, a ovaj portal je još manje Arena ili Nacional pa da ulazimo u privatne obračune sa ljubimcem nacije na javnoj sceni, ali brojnim čitateljima koji to ne znaju treba otkriti da perolako uvredljivi izbornik ne želi davati intervjue i izjave za Index iz jednog, jedinog razloga: što se novinari ovog portala (za razliku od svih ostalih) na tiskovnim konferencijama i susretima s Bilićem "usude" postaviti pitanje "Zašto zovete Rukavinu kada je Budan trenutno u daleko boljoj formi?", "Razmišljate li ipak o eventualnom pozivanju Ivice Križanca koji briljira protiv vrhunskih europskih klubova?" ili "Što ćete učiniti da stabilizirate obranu i ne utječu li nervoza i greške Roberta Kovača negativno na ostatak momčadi?", dok ostali u predahu između zadivljenog gledanja u njegovom smjeru ili nadanja da će ih potapšati po ramenima u prolazu stignu promucati nešto u stilu "Zateže li Čarlija još desna loža?", čisto da se ne poremeti protokol.

Bilićevom egu posebno ne pašu "tendenciozni tekstovi", kako ih naziva, u kojima se pored njegovih nedvojbenih kvaliteta, podsjeća na stvari koji ostali iz njegovog medijskog kluba obožavatelja ne znaju ili se prave da ne znaju.

Nije njemu ni ostalima iz "jedne duše a tri tijela" (koju čine vrh Rusanove, momčad i prištekani novinari) drago ni kada u Savezu godinama prije velikodušnog prepuštanja Nizozemske Splitu dosadno postavljamo pitanje "Kada će u Hrvatska igrati kvalifikacijsku utakmicu sa jakim protivnikom u Splitu?" ili "Kako komentirate brojne informacije da upravo dužnosnici HNS-a prodaju dragocjene karte za EP i SP preko posrednika na crnom tržištu?"

Hrvatska reprezentacija i HNS - ovlaštena tržnica hrvatskih "menadžera"

Bilo je potrebno ovo malo, dva pasusa dugo pojašnjenje na koje se savršeno nadograđuje najnovija priča o pulenima Bilićevih prijatelja za koje se izmisli mjesto u momčadi, kako bismo zaokružili priču o reprezentaciji Hrvatske, toj "svetinji" kako joj se često tepa, a koja nije zahvaljujući krajnje profanom odnosu onih koji u njoj vedre i oblače, ništa uzvišenija od bilo kojeg drugog prodajnog salona

Sretno Slavene!

Bilić bi kada se već prihvatio javnog posla i javne uloge, morao znati da je takav posao podložan kritičkom i argumentiranom propitkivanju i ako treba, dovođenju u sumnju. Na kraju, kao znak dobre volje i želje, želimo da mu se pozivanje Sharbinija isplati, kao i Kneževićevo prije dvije godine.

Zvonko Alač
Foto: AFP