Finale koje je pokazalo da se najbolji nogomet na svijetu igra u Engleskoj

"IGRAJU Milan - Juventus? Znači idemo u kino!", točno su pisali engleski tabloidi prije pet godina, ogorčeni što se na svetom travnjaku Old Trafforda odvija blasfemično finale Lige prvaka sa predstavnicima zemlje i nogometne kulture koja je svijetu podarila cattanecio.

Manchester United je prvak Europe!

Srećom, večeras nismo morali gledati valjanja lešinara Superpippa ili osramoćeni crno-bijeli klub iz Torina koji više investira u suce nego u pojačanja, već nogomet, sa velikim N. Bilo je to jedno od najboljih finala Lige prvaka u novijoj povijesti.

Koliko god uživali zbog kvalitete nogometa i uzbudljive predstave, sretni možemo biti i zbog još jedne činjenice: usprkos pretjeranoj nacionalnoj šarolikosti Premiershipa, večeras nismo svjedočili "United colors of Arsene" multinacionalnosti, koja potpuno u drugi plan baca da klub iz Engleske doista i dolazi iz te zemlje: Chelsea je istrčao sa četiri, a Manchester sa "čak" šest Engleza u prvoj momčadi.

Pa ako se već u Ligi prvaka do polufinala natjecanja probije samo jedan pravi prvak države, onda je ispunjen barem drugi kriterij, da klubovi donekle i po "nacionalnom sastavu" predstavljaju zemlju iz koje dolaze.

Nije apsurd: Chelsea bio bolji, Manchester zasluženo pobijedio

Nakon što je Chelsea pogodio vratnicu i stativu i gotovo cijeli drugi dio u mišju rupu sabio Manchester, naizgled se čini kako je možda nepravedno što je nakon jedanaesteraca slavio engleski prvak, ali poslije ovako sadržajne i bogate utakmice u kojoj je i United dao svoj obol, trijumf momčadi koja je do finala nanizala Lyon, Romu i Barcelonu, nikako nije nezaslužen.

Puno preokreta i neočekivanih junaka i tragičara

Amplitude su krasile moskovsko finale, kako u izvedbi pojedinaca, tako i na klupskom planu: United je nakon gola za vodstvo sa dva zicera koje je skinuo Čech trebao ubiti utakmicu, ali ga od 46. minute nije bilo na terenu kojim su zagospodarili Lampard, Cole, Ballack i Essien, kojih pak nije bilo nigdje do akcije kojom su stvorili izjednačujući gol.

Cristiano Ronaldo je sa slalomima i brzinom pokazao kako je Grant možda uzaludno žrtvovao napadačke potencijale sjajnog Essiena u pokušaju da barem donekle neutralizira glavnog igrača Red Devilsa. Kada je Ronaldo glavom zakucao gol, do izražaja je došla još jedna Essienova manjkavost u odnosu na igrača koji mu je povjeren: nedostojan mu je takmac u skoku.

Ali čim je Essien potegao u akciji za gol, pokazalo se kako ga je potrebno pustiti bliže suparničkim vratima i koja je njegova prava vrijednost, jer ni njega Ronaldo ne može čuvati kad krene naprijed; za Chelseajev gol mu pripada barem polovica zasluga, dok drugu polovicu dijele strijelac Lampard i Van der Sar.

Nesigurni golman Manchestera je podsjećao na predstave zbog kojih je  iz Juventusa protjeran riječima obitelji Agnelli "nikada više nećemo dopustiti da nam golman odnese prvenstvo". Na kraju balade se upravo krakati nizozemski veteran najslađe smijao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ili "najslabija karika" Vidić - na kojoj je na kraju pukao Drogba i u potpunoj nemoći zaradio crveni karton, kao što ga je i još jedan časni starac europskog nogometa - Claude Makelele trebao dobiti nakon lakta u lice Hargreavesu.

Ronaldo je nakon sjajnog dijela u aktivnoj igri, zakazao pri izvođenju jedanaesteraca i da li je to moguće - činilo se kao da se prgavi genije pri izvođenju svog penala prepao?

John Terry je također još jedan iz večerašnje epopeje koje su junake pretvorile u tragičare: ovaj beskompromisni i bezgrešni borac se pri izvođenju udarca sa bijele točke poskliznuo u najvažnijem času u karijeri i tako u zaborav bacio 101.minutu kada se bacio i glavom spasio Giggsov gol.

Scholes i Carrick uzeli dopust u drugom dijelu

United je bio u knock downu cijelo drugo poluvrijeme i spasile su ih Nemanja Vidić i dobre vile, koje su lopte što su išle prema mreži skretale u okvir gola.

Chelsea je zagospodario sredinom terena i potpuno suzbio Manchesterov prostor za kontre, ali je čak i tu došao do izražaja Fergusonov pečat: Tevez, Rooney, pa čak i Ronaldo su se vraćali u obranu i neumorno trčali po cijelom terenu pomažući u defanzivi na koju je cijela momčad bila prisiljena.

Igrale "četiri" različite momčadi

Svjedočili smo dvama potpuno različitim poluvremenima obje momčadi: konkretnom Manchesteru u prvom i smušenom u drugom. Pročitanom Chelseau na početku i uraganu te iste momčadi koja je svježinom i pritiskom prijetila otpuhati Manchester u nastavku. Kao po večeras utvrđenom pravilu, produžeci su donijeli po jednu veliku priliku svakoj momčadi: Lampardovu vratnicu i spomenuto Terryjevo glavolomno spašavanje gola.

Manchester ponovio 1999.

Osim što je United imao teži put do finala u kojem je uz veliku dozu sreće i slavio, treba reći kako je Manchester do posljednje utakmice pokazao najviše napadački usmjerenu igru. Pružali su najbolje predstave, težili nadigravanju u izravnim dvobojima sa jednako "nastrojenim" protivnicima i na kraju dobili nagradu.

Zvonko Alač
Foto: AFP

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara