Počinje liga koja ne zanima nikoga, a najmanje HNS

Počinje liga koja ne zanima nikoga, a najmanje HNS

Foto: Index

NEPRODANI navijački kupus se vraća u skladišta, s auta se skidaju navijačke zastavice, a pivnice nastavljaju produkcije s manje iritantnim i priglupim reklamama. Nema više punih tribina, nestale su s karte posvuduše koje su namirile potrebu za tristo pedeset heštegova na ušminkanim francuskim stadionima, a ples između očaja i euforije karakterističan za turnir koji je netom završio, na našim livadama pleše na samo jednom kraju takve emocionalne klackalice. Crne torbe, sumnjivi transferi, naklonjeno suđenje, promocije partijskih vojaka u klupske strukture, mediokritetska struka i osrednji nogomet ponovo su postali jedina nogometna stvarnost. Sa svjetala pozornice cijelog svijeta i prvorazredne zanimacije čitave nacije, nogomet se konačno vratio pred onih par tisuća mazohista koji ga još gledaju. Počinje nova sezona jedine nam i najdraže lige.
 
Povratak u stvarnost
 
Nije dugo trebalo nogometnim strukturama u Hrvatskoj da još jednom podsjete navijače da se nemaju nadati baš ničemu, dok god se ne dignu na noge. Nakon groteske u kojima se ministar Šustar pokazao tek pijunom u dobro podmazanom sistemu maksimirskog vožda i njemu naklonjenih institucija i moćnika, HNS-u izvan spašavanja vlastitih pozicija i nije preostalo previše želje da se posveti problemima u ligi. U međuvremenu je Dinamo Lokomotivi bratski kupio još jednog igrača, ovog puta(barem  za HNL standarde) vrlo dobrog golmana Zagorca, a momci u plavom ponovo kreću s 12 bodova prednosti u prvenstvu. Nakon eksponiranja Hajdukovim šalom odmah nakon bakljade u St Etienneu, Camorra na vrhu saveza i pridružena sudačka komisija nastavila je provocirati sukob s hajdučkim pukom delegiranjem Brune Marića za susret protiv Cibalije u Vinkovcima.
 
Da ironija bude veća, po čistim sudačkim kvalitetama, radi se o ponajboljem sucu lige. Ali njegova povijest oštećivanja Hajduka koja ne može ne biti sumnjiva, zbilja je teško zamisliti i situaciju u kojoj će napraviti slučajnu grešku, a da pritom neće biti proglašen neprijateljem. Pitanje je, kome to zapravo treba i odgovara? Sudaca, osim njega, ima sasvim dovoljno. Za kontakt s europskim nogometom nisu toliko poslužile pobjede Dinama i Lokomotive, koliko svjedočenje najboljeg hrvatskog igrača u prostorijama USKOK-a, protiv najmoćnijeg čovjeka hrvatskog nogometa i neformalnog nogometnog poglavice u Hrvata. Ne sumnjam u ažurnost medija koji su licitirali glavama mladića koji su sudjelovali u bakljadi što se tiče izvještavanja o ovim, za naš nogomet puno krucijalnijim temama. 
 
Je li Cici ovo trebalo?
 
Nakon prebjega Zorana Mamića u Saudijsku Arabiju, maksimirska struka ovoga puta odlučila je razbiti duopol Jurčić-Ivanković na ulaske iz drugog plana čovjekom koji je klub dosad vodio dva puta. Jedna od ponajvećih igračkih legendi dolazi u podosta krivom trenutku, u kojem teško može puno toga dobiti u vidu svoje trenerske ostavštine. Dinamova igračka dominacija i moć u HNL-u postavljaju osvajanje titule kao apsolutni imperativ i aksiom, dok će u europskim avanturama morati otići jako, jako daleko, da barem malo privoli natrag anemično Dinamovo navijačko tijelo, famoznu „tihu većinu“. Kompromisa s onim najvatrenijima nema, i nikakve Lige prvaka ni pobjede u istoj njih ne mogu vratiti natrag. Pitanje je zapravo, za koga će onda Cico raditi? Zdravko Mamić je tako angažiranjem legende još jednom uspješno kod jednog dijela javnosti izbjegao metak, uz veliku mogućnost pranja ruku jednom kada priča bude završena. Budite uvjereni da se onda neće u maksimirskim krugovima spominjati ništa drugo doli Cicinih izvanterenskih aktivnosti. Šteta, jer on to ničim nije zaslužio, a upustio se u bitku u kojoj ne može pobijediti.
 
Dinamo s druge strane čekaju dva izlazna transfera, Pjace i Roga, koji bi mogli promijeniti očekivanu krvnu sliku ekipe u bliskoj budućnosti, budući da su najmlađi od svih projiciranih nositelja igre. Van njih, valja napomenuti i odlazak legende kluba, Josipa Brekala, koji će nakon devet velikih utakmica u modrom dresu uveseljavati navijače Wolfsburga. Novopridošli Ali Karimi i Jonas poprilične su nepoznanice, pa tek valja vidjeti koliko mogu dati. Prvospomenutog je povukao baš Kranjčar iz Irana, dok je drugi određen za Ademijevog nasljednika, najdeficitarnijoj poziciji u ekipi. Zasad dosta tiho ljeto tek čekaju uzbuđenja, prvenstveno s događanjima u loži i oko nje.
 
Pušnik – ustupak aleaštini ili dobra odluka?
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Hajduk je povukao dosta nerazuman potez smjenom Damira Burića – čovjeka koji je sasvim solidno unaprijedio igru ekipe u svojem mandatu, a svojim mentalnim sklopom odudara od mislilaca Hajdukove šank brigade, „ala smo pogodili“ nogometnih mislilaca i sličnih ostavština starog režima u klubu. Sama činjenica da je u Hajduk instalirao video analitiku, dovoljno govore istovremeno i o tome koliko je napredniji od svojih nasljednika, ali i o tome koliko Hrvatska prati moderne trendove. Pušnik je u svojim izjavama puno odrješitiji, hrabriji i sličniji stereotipnom mentalitetu koji se veže uz Hajduk. Napola populističkim izjavama o grbu, dresu ili vrlo bespotrebno podilaženje Torcidi prema kojoj osjeća potrebu objašnjavati kako će Hajduk igrati, sam je sebe lansirao na jedan od dva kursa – ili će postati miljenik tribina već nakon prvih nekoliko utakmica, ili će biti izvrgnut stupu srama. A onda će se odgovorni češkati po glavi i pokušati objasniti zašto su zabili i posljednji čavao u lijes trupla od Hajdukove sportske politike.
 
Hrabar i pozitivan projekt Našeg Hajduka koji pokazuje da stvari u našem nogometu mogu i moraju funkcionirati drugačije i transparentnije, ponovo je na velikom testu. Racionalna manjina koja slaže projekt obnavljanja korak po korak svake sezone nanovo gubi i osvaja plebiscitarnu podršku širih slojeva. Pitanje je samo, kada će nastupiti kritična točka u kojoj će sportski segment popratiti ostale i zadovoljiti navijače? I puno bitnije, a čini se da na Poljudu nema persone koja zna taj odgovor – kako do te točke doći? Već će ovaj transfer rok dati odgovore na dio pitanja – Sušić, Vlašić i Kalinić,  tri jedina igrača koja istinski obogaćuju ekipu (izuzmemo li ozljedama sklonog Ohandzu) možda će napustiti Poljud. Ima li struka u vidu zamjene koje bi pomogle na terenu usmjeriti mlade snage na koje je Hajduk osuđen? Pokušaj dodvoravanja i zadnjem čovjeku na Torcidinom sjeveru dovođenjem Ibričića na pola je puta do vraćanja Bake u veznu liniju, i srećom za doglednu budućnost kluba, nije se proveo.
 
Rijeka i Kek na raskrižju
 
Rijeka je po igračkom kadru i ulaganjima nedvojbeni broj dva našeg nogometa zadnjih nekoliko godina. Dovođenje renomiranog Keka pokazalo je da se misli ozbiljno, ali sada je već vidljiv uzorak. Kek je discipliniran i inteligentan trener koji sustavno radi, ali čija igra se orijentira prije svega na dvostrukom bloku i brzim tranzicijama. Čak ni lani na taj način, protiv Dinama koji je bio slabiji nego prijašnjih sezona, nije uspio ozbiljnije zaprijetiti Plavima. Preslaba za prvaka, prejaka za ostatak lige tako se našla u limbu u kojem joj cijela sezona stane u europskim avanturama – i ovisno o tome hoće li takav sistem, pogodan za europske kvalifikacije, iznjedriti barem skupine Europske lige, dat će i najveći udio u ukupnoj ocjeni sezone. Rijekin problem je što zapravo, nakon početnog booma gdje su apsolutno oduševili javnost, i nisu previše napredovali. Ni kadrovski, ni igrom, ni nekom vidljivom perspektivom i planom da mogu prijeći na stepenicu više. Ova sezona mogla bi reći je li Kek čovjek s kojim Rijeka u nekom scenariju jednom može doći do kraja. Odlazak odličnog strijelca Balaja i jednog od najkonstantnijih stopera lige Samardžića neće mu pomoći.
 
Ostatak u četvrtom planu
 
Od ostatka lige, izuzev povratka neutralcima drage Cibalije u prvu ligu, i nema se previše toga za dodati. Ista meta – isto odstojanje logo možda će tek promijeniti Osijek koji je novom strukturom vlasništva dobio nešto drugačiju krvnu sliku. Prvotna ulaganja su solidna, ali ukoliko ne budu podržana promjenama u radu mladih kategorija i stručnih voditelja škole, ponovit će se već tisuću puta viđeni scenarij u kojem ulaganja pojedu sama sebe, vrlo brzo izgube smisao, a navijači ostanu razočarani. Od Lokomotive se ponovo očekuje dobar nogomet i europski plasman. Željko Kopić bi kao najbolji trener lige trebao predvoditi Slaven Belupo iznad svih koji pripadaju ''ostatku''.  
 
Psi laju, karavane prolaze
 
Isti problemi i na nacionalnoj, i na individualnim, klupskim razinama, i dalje su fokus čitavog prvenstva. Nogomet koji trendovima i mehanizmima debelo kaska za konkurencijom na međunarodnoj sceni može se ispraviti tek sustavnim ulaganjem u struku, ali očekivati takvo nešto u ovakvom Monty Pythonu je iluzija. Poredak klubova na kraju prvenstva već je sada podosta predvidljiv, pogotovo na vrhu. Prosječan navijač može se nadati tome da će nacionalni koeficijent za Europu biti što bolji, a da će se kancerogeno tkivo hrvatskog nogometa konačno operirati i odstraniti. Dokle god traje status quo, elan za gledanjem i posjetom ostaje mizeran, a najave i očekivanja fatalistična.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara