ČASOPIS "BOSNA FRANCISCANA" O STANDARDIZACIJI HRVATSKOG JEZIKA U BIH
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Časopis Franjevačke teologije iz Sarajeva "Bosna franciscana", koji izlazi polugodišnje, posvetio je dio novog broja pitanjima standardnoga hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini kroz tekstove sveučilišnih profesora iz Zagreba i Sarajeva te napise sarajevskih književnika.
Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivo Pranjković piše o temeljnim osobitostima hrvatske jezične povijesti, književnik iz Sarajeva Ivan Lovrenović o problemima jezične standardizacije u Bosni i Hercegovini, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Josip Baotić o standardnim jezicima štokavskog narječja te književnik iz Sarajeva Željko Ivanković o hrvatskom jeziku i književnoj praksi u BiH.
Pranjković primjećuje kako je povijest jezika usko povezana s poviješću naroda, što je osobito došlo do izražaja u unitarističkoj politici Jugoslavije, u kojoj je srpska strana osporavala pravo Hrvatima da jezik zovu svojim nacionalnim imenom.
To je kod Hrvata povremeno izazivalo odlaženje u drugu krajnost i dovodilo do nastojanja da učine svoj jezik što različitijim od srpskog, što je imalo štete za hrvatski jezik i njegovu standardizaciju. No to treba razumjeti, smatra Pranjković, jer je za male narode jezik jedan od najvažnijih sastavnica identiteta, pa su stoga Hrvati, kao i drugi mali narodi, osjetljivi pa i agresivni kada je u pitanju obrana svoga jezika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ivan Lovrenović ocjenjuje da jezični standard koji se unosi u hrvatski jezik u BiH, u "proklamiranoj svetoj borbi" za očuvanje nacionalnog identiteta, u biti funkcionira kao "zatiranje elementarne ljudske i osobne slobode".
Hrvatski književni jezik u BiH ima "status Nacionalne Dogme koja sadrži izrazitu tendenciju brisanja ogromnog dijela autentične i žive jezične memorije Hrvata", smatra Lovrenović.
"Svakodnevno ćete se na svakom koraku sresti sa situacijom u kojoj govornik sam sebi pregriza jezik kad posve hrvatski prirodno zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj...U takvu se kompromitantnu situaciju dovode intelektualci, političari, svećenici, studenti, sve u velikom strahu od 'nacionalno krive riječi'", piše Lovrenović koji se umjesto takvog, "nacionalno monolitnog modela standardizacije", zauzima za "približavanje jezika vlastitim korijenima i dubljem osjećaju identiteta".
Josip Baotić ocjenjuje da sadašnja situacija u BiH dovodi do apsurda jer se jezično homogenija zemlja, BiH, ispostavlja kao zemlja u kojoj se susjedi manje razumiju od, recimo, stanovnika Hrvatske u kojoj postoje tri dijalekta i veće regionalne razlike.
"To treba prevladati tako da se razlikuje jezik kao organski idiom i standardni jezik. Tek kad se služe standardnim književnim jezicima može se reći da Srbin, Hrvat, Bošnjak i Crnogorac ne govore istim idiomom", zaključuje Baotić i napominje: "Jezik ne smije služiti ciljevima suprotnima svojoj prirodi".
Ivanković je napomenuo kako je za standardizaciju hrvatskoj jezika u BiH presudno značajna ukupna spisateljska tradicija Bosne Srebrene, te da ta "norma" u svom recentnom obliku jedina treba biti mjerodavna, a ne politički diskurs koji čini jezik bastardnim, karikaturalnim, nekonzistentnim... Ivanković je na primjeru praćenja jezika tiska zaključio: "Bilo bi značajno da se jezikom kao sredstvom diskvalifikacije 'hrvatskih pisaca' ne bave političari ni njihova ideološka potrčkla, pa čak ni onda kad su ona samo 'profesionalni lektori', a da ne govorimo o polupismenim novinarima čija medijska agresivnost vrijeđa sve konvencije o ljudskim pravima..."
(Hina) xiluc ymc
Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivo Pranjković piše o temeljnim osobitostima hrvatske jezične povijesti, književnik iz Sarajeva Ivan Lovrenović o problemima jezične standardizacije u Bosni i Hercegovini, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Josip Baotić o standardnim jezicima štokavskog narječja te književnik iz Sarajeva Željko Ivanković o hrvatskom jeziku i književnoj praksi u BiH.
Pranjković primjećuje kako je povijest jezika usko povezana s poviješću naroda, što je osobito došlo do izražaja u unitarističkoj politici Jugoslavije, u kojoj je srpska strana osporavala pravo Hrvatima da jezik zovu svojim nacionalnim imenom.
To je kod Hrvata povremeno izazivalo odlaženje u drugu krajnost i dovodilo do nastojanja da učine svoj jezik što različitijim od srpskog, što je imalo štete za hrvatski jezik i njegovu standardizaciju. No to treba razumjeti, smatra Pranjković, jer je za male narode jezik jedan od najvažnijih sastavnica identiteta, pa su stoga Hrvati, kao i drugi mali narodi, osjetljivi pa i agresivni kada je u pitanju obrana svoga jezika.
Hrvatski književni jezik u BiH ima "status Nacionalne Dogme koja sadrži izrazitu tendenciju brisanja ogromnog dijela autentične i žive jezične memorije Hrvata", smatra Lovrenović.
"Svakodnevno ćete se na svakom koraku sresti sa situacijom u kojoj govornik sam sebi pregriza jezik kad posve hrvatski prirodno zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj...U takvu se kompromitantnu situaciju dovode intelektualci, političari, svećenici, studenti, sve u velikom strahu od 'nacionalno krive riječi'", piše Lovrenović koji se umjesto takvog, "nacionalno monolitnog modela standardizacije", zauzima za "približavanje jezika vlastitim korijenima i dubljem osjećaju identiteta".
Josip Baotić ocjenjuje da sadašnja situacija u BiH dovodi do apsurda jer se jezično homogenija zemlja, BiH, ispostavlja kao zemlja u kojoj se susjedi manje razumiju od, recimo, stanovnika Hrvatske u kojoj postoje tri dijalekta i veće regionalne razlike.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"To treba prevladati tako da se razlikuje jezik kao organski idiom i standardni jezik. Tek kad se služe standardnim književnim jezicima može se reći da Srbin, Hrvat, Bošnjak i Crnogorac ne govore istim idiomom", zaključuje Baotić i napominje: "Jezik ne smije služiti ciljevima suprotnima svojoj prirodi".
Ivanković je napomenuo kako je za standardizaciju hrvatskoj jezika u BiH presudno značajna ukupna spisateljska tradicija Bosne Srebrene, te da ta "norma" u svom recentnom obliku jedina treba biti mjerodavna, a ne politički diskurs koji čini jezik bastardnim, karikaturalnim, nekonzistentnim... Ivanković je na primjeru praćenja jezika tiska zaključio: "Bilo bi značajno da se jezikom kao sredstvom diskvalifikacije 'hrvatskih pisaca' ne bave političari ni njihova ideološka potrčkla, pa čak ni onda kad su ona samo 'profesionalni lektori', a da ne govorimo o polupismenim novinarima čija medijska agresivnost vrijeđa sve konvencije o ljudskim pravima..."
(Hina) xiluc ymc
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati