Eto vraga riff po riff

Foto: Mišo Lišanin/Cropix

SMISAO za izuzetno crn humor i sarkazam, za naš je narod nešto kao analna žlijezda kod tvorova. Obrambeni mehanizam koji koristimo svaki puta kada se nađemo pred otvorenim novinama ili naslovnicama portala jer nikada ne znate što bi vas moglo pogoditi i baciti vas ravno na dupe. Ponekad je to masni naslov koji vam poručuje da ćete ove zime morati odlučiti između jela i grijanja, a ponekad spoznaja da se nalazite u zemlji u kojoj je kriminal toliko uobičajen da o njemu pišemo i u žutom tisku. Primjerice, kada naiđete na članak o tome da boravak u zatvoru prije svega jako dobro utječe na liniju i generalni imidž hrvatskog pritvorenika ili kada gledate fotografije Protege i njegova odvjetnika na kojima se dvojac preko noći pretvara u novi celebrity par Špice. U tom trenutku vaše crnohumorne žlijezde prorade i počinjete nervozno štrcati sitne mlazove koncentriranog  sarkazma. U suprotnom, mogli bi izludjeti, a svaki dan vrlo bi vam se lako mogao pretvoriti u dvadeset i četiri sata dugu agoniju prošaranu trenucima očajavanja, tjeskobe, paničnog straha i sardoničnog cerenja.

Slična se reakcija pojavi i kada naiđete na članak o nastavnici koja u naletu vjerskog ushita pomiješanog s daškom egzorcizma odlučuje stati na kraj sotonizmu u šestom razredu. Svaki pravovjerni katolik zna da je najveći đavolji trik to što je uvjerio ljude da ne postoji u tijelima dvanaestogodišnjih djevojčica koje svoje zle namjere prikrivaju pojavljujući se na nedjeljnim misama i pjevajući na Prvom glasu Imotske krajine. Još je gore kada doznate da se to dogodilo u šestom razredu kada djeca imaju 12 godine, a to je broj koji dobivamo kada zbrojimo dvije šestice. Dakle, radi se o tri šestice, a svi znamo da je to "broj zvijeri" i najbolje vrijeme da Princ tame nastani vaše tijelo. Sa nesretnih trinaest godina već ulazite u pubertet i vođeni ste mračnim silama koje vas tjeraju da uživate izlaske, upuštate se u prve poljupce i odlazite na koncerte metal bendova koji vam poručuju da okrenete leđa Svevišnjem i to ni više ni manje nego u nedjelju. Prije nešto manje od mjesec dana don Kaćunko na svojem nas je blogu upozorio da sile zla dolaze u vidu Metallice i prije nego si rekao "Kaćunko opet nije normalan", eto ti vraga na krilima gitarskog riffa.

"Vjernici su najluđi"

Priča o nastavnici pomalo je uznemirujuća jer očekujete da su odrasli ljudi dovoljno razboriti i znaju prepoznati trenutak u kojem se njihov monolog pretvorio u shizofreno sipanje religijskih besmislica, ali to očito nije slučaj. Bila bi razumna i njena načelna averzija prema heavy metalu kao žanru jer svi znamo da određene opasnosti postoje, ali budimo realni. Najgore što vam se može dogoditi jest to da napunite 45 godina, uokolo hodate u ofucanoj kožnoj jakni, imate sve albume Scorpionsa, prorijeđenu dugu masnu kosu, a na zvuk omiljene pjesme započnete svirati zračnu gitaru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada pročitate ovakav članak, u prvi mah osjećate potrebu nasmijati se, štrcnuti mlaz sarkazma i izjaviti nešto u stilu "vjernici su najluđi", ali u ovom se slučaju ne radi o tragikomičnim kreaturama koje bauljaju po internetu i piskaraju blogove o strahotama glazbe. Ne radi se ni o svećenicima. Riječ je o ljudima kojima smo povjerili posao obrazovanja. Od svih paničnih upozorenja o lošem utjecaju televizije, emo glazbe i interneta, priča o neprimjerenim ispadima nastavnice iz Zagvozda djeluje kao najgori primjer lošeg utjecaja. Riječ je o utjecaju vjerskog fanatizma na odrasle koji, poneseni trenutkom, plemenskim sranjima i pričama o silama tame samo dodatno osnažuju stav da vjeru treba držati što dalje od učionica. Pogotovo ako izlazite sa šamanskim teorijama o tome kako je Sotona jedan od razloga zbog kojih ste završili u bolnici. Što je sljedeće? Svi želimo vjerovati da smo se nakon svih ovih godina pomakli od vremena Hexenhammera i oralne kruške. U takvim trenucima drago vam je da djeca ne slušaju u školi jer ako ste svoj ugled stavili na kocku zbog bajke o zlom duhu koji izlazi iz zvučnika, pitanje je kakve su još sulude teorije prošle ispod radara.

Sarkazam je ponekad jedino rješenje

Možda se ne treba odmah hvatati za mjesto u kojem se ovaj cirkus odigrao, ali tako je slatko vidjeti da neki ljudi predano i sustavno rade na produbljivanju postojećih stereotipa. Ravnatelj na sve odgovara: "Ah, što se tu može, učiteljici smeta, i to je to". Drugim riječima, tko jači, kvači. Kao da je riječ o dvije kolegice koje su se posvađale oko toga koja od njih više voli Lady Gagu.

Sarkazam je ponekad jedino rješenje jer tada je lakše podnijeti činjenicu da živite u zemlji u kojoj još uvijek postoje dijelovi nedotaknuti civilizacijom. Mjesta na kojima su "djeca kukuruzišta" odrasla, ali još uvijek strahuju od "Onoga koji hoda između redova". Mjesta na kojem nastavnici smatraju da rock i majice s natpisima mogu zacrniti dušu, pomutiti um i strpati vas u bolnički krevet. Mjesta na kojima dvanaestogodišnjaci uče odrasle kako poštivati različitosti. 

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara