Inćuni će se podijeliti na dvije vrste

LJUBITELJI inćuna iz Sredozemnog mora uvijek su više voljeli inćune koji žive uz obalu od inćuna koji žive u otvorenom moru: ovih je dana francuski istraživač dokazao da razlika u okusu ima uporište u biološkoj stvarnosti te da europski inćun nije jedinstvena, nego dvojaka vrsta, od kojih svaka ima svoje stanište.

Philippe Borsa, istraživač u Institutu za istraživanje i razvoj (IRD) u Noumei (Nova Kaledonija) analizirao je sve genetske podatke o inćunima iz sredozemnog bazena koje je prikupljao od 1980. do 1996., kako bi utvrdio vezu između genetskih odstupanja i zemljopisnog položaja različitih populacija.

"Inćun je obrazac za istraživanja u molekularnoj biologiji i može nam dati nove spoznaje koje će se moći primijeniti na druge ribe koje se love u velikim količinama", kazao je Patrick Cayre, direktor odjela IRD-a za žive resurse.

Europski inćun, engraulis encrasicolus, dug petnaestak centimetara, živi u jatima u vodama istočnog Atlantika i Sredozemnog mora na dubini do 150 metara.

Podjela ribnih resursa prema vrsti koja pridonosi boljoj organizaciji ribolova, ne mora nužno odgovarati biološkoj stvarnosti. Tako se potvrdilo da su inćuni iz Jadranskog mora koje su dosad smatrali jedinstvenom vrstom, nastali iz dviju različitih populacija: inćuni koji žive uz obalu bljeđi su i manji od onih s pučine. No o tim se razlikama ne vodi računa u organizaciji ribolova i prodaje inćuna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Morfološkim se razlikama pridružuju i genetske, pa se tako na istom području obalni inćuni genetski jako razlikuju od pučinskih. Naprotiv, u sredozemnom bazenu, obalni inćuni koji žive u područjima koja su međusobno udaljena i nekoliko tisuća kilometara, genetski su jako slični.

Ti rezultati pokazuju da je između obalnog i pučinskog inćuna ograničena genetska razmjena: ta su dva oblika dvije različite biološke vrste sa svojim posebnim staništima.

Ovi će zaključci povući za sobom gospodarske posljedice: u Sredozemlju obalne inćune, koji nisu veći od 12 cm, francuski, španjolski i talijanski prodavači ribe, zbog velike potražnje, prodaju puno skuplje. No njihov je izvoz zabranjen, jer postojeći europski zakoni ne dopuštaju izvoz inćuna manjih od 12 cm.

"Potrošači su bili u pravu, razlika u okusu obrazlaže se postojanjem dviju različitih vrsta", a važnost istraživanja je u tomu što je pokazalo da "s resursima treba postupati ovisno o kojoj je vrsti riječ", zaključio je g. Cayre.

(Hina) vrad dgk

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara