Kako je život jednostavan u svijetu Vanje Sutlića

KAKO je samo lako braniti lik i djelo Hloverke Novak Srzić, amnestirati skandalozan dopis Domagoja Burića, besramni plagijat proglasiti dobrom reklamom, kako je jednostavno najaviti sedam novih programa kad se ne mogu programom napuniti ni ova dva, a kako je samo lako putovati, jedriti, ručati i večerati, plesati i zabavljati se. Dok se Hrvatska radiotelevizija iz temelja trese, u paralelnoj stvarnosti njezina glavnog ravnatelja život je cvjetna livada.

Objašnjenja koja je Vanja Sutlić ovoga tjedna servirao članovima Programskog vijeća HRT-a i hrvatskoj javnosti pokazuju da se čelništvo javne televizije doista nalazi s druge strane ogledala. Pa tako glavni ravnatelj može bez ikakve zadrške izjaviti kako doslovno iskopirana web stranica BBC-a nije nikakav plagijat ni sramota, već da je to zapravo ponos javne televizije čiji će portal uskoro biti "najjači u Hrvatskoj". Kritike je ocijenio tek "strahom konkurencije", a sve to ukrasio misaonom bravurom kako je web stranica HRT-a zbog te "negativne reklame samo postigla još veću posjećenost".

Logika je zapravo vrlo jednostavna, samo je treba okrenuti naglavce. Dakle, krađa BBC-ove web stranice nije ništa drugo nego kretanje stopama "najjačih radio-televizijskih kuća u Europi", odnosno baštinjenje tog "civilizacijskog dostignuća". Nadalje, negativna reklama nije loša vijest za kuću koja, kako reče, želi slijediti zapadna "civilizacijska dostignuća", već preporuka da se što više posjetitelja napaja s tog vrela mudrosti. Ako je besramni plagijat dobra i poželjna reklama, zašto onda uopće raditi originalno?

Zgodno je bilo čuti i Sutlićevo objašnjenje jesu li genijalci s HRT-a tražili dopuštenje BBC-a da im pokradu web stranicu. Kaže da su dobili usmenu suglasnost, da su tražili pismenu i da je još uvijek čekaju. Nije, međutim, otkrio tko je dao tu famoznu "usmenu suglasnost": programer, direktor, glavni direktor, pomoćnik direktora, njegova tajnica, dežurni novinar čistačica, portir, britanska vlada? I bit će zanimljivo vidjeti tu čuvenu "pismenu suglasnost". Kakav bi to dokument trebao biti? Prijenos autorskih prava? E-mail dežurnog programera? I što će stajati u tom dopisu? Nešto tipa "slobodno nas pokradite, ne morate ni kupovati licence za naše plesne i pjevne showove, samo dajte, sve u redu, mi se ponosimo našim civilizacijskim dostignućem i radujemo se mogućnosti da obrazujemo druge narode"?

Najpametnije je zatvoriti oči i čekati da sve prođe

U paralelnoj stvarnosti Vanje Sutlića vrlo je lako obraniti direktora programa Domagoja Burića od peticije uglednih novinara i producenata, povodom onog famoznog "domoljubnog dopisa" o "Hrvatskoj televiziji na hrvatskih 30 stupnjeva u hrvatskom hladu". Kaže on: "U tome nije bilo kršenja zakona". I točka. Možda je bilo kršenja procedure, ali sadržaj dopisa ne bi trebao biti predmetom rasprave. Ni tumačenje li posrijedi primitivan, neumjesan, neprimjeren potez prvog čovjeka televizije, a kamoli ima li naputak o tome da bi trebalo napraviti "kako bi dečki s druge strane Boke Kotorske i Dunava dobro vidjeli i čuli što se događa" huškački prizvuk.

Sutlić smatra da je najpametnije u sve to ne ulaziti. Praviti se da toga nema. Zatvoriti oči i čekati da prođe. Odnosno, da dođe nešto drugo.I eto, umjesto da objašnjava zašto na Prisavlju bukti pravi rat urednika i novinara, zašto gledanost strmoglavo pada, zašto su prihodi na rubu isplativosti, on ovih dana okreće priču i servira spektakularan projekt: sedam novih tematskih kanala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dakle, ovakav HTV koji s tri tisuće zaposlenih jedva krpa Prvi program, dok Drugi životari na reprizama i sportu, sada bi trebao javnosti ponuditi čak sedam novih kanala. Ne zato što za to ima kapaciteta, nego zato što - kaže Sutlić - za to postoje tehničke mogućnosti emitiranja. Ako je tom najavom želio udariti pozitivan spin na kataklizmu koja vlada na HRT-u, nije postigao cilj: samo je izazvao paniku u kući i izvan nje. Ali možda Sutlić ima tajni recept kako sve to bezbolno ostvariti. Možda jednostavno pokrade BBC. Učinio je to jednom, pa zašto ne bi još sedam puta?

Sutlić uništio povjerenje onih s kojima je trebao raditi

Egzistiranjem u virtualnom svijetu Vanja Sutlić vjeruje da tako najbolje čuva svoj autoritet. Ne donosi odluke, ne rješava probleme, ne sluša urednike, ne dopušta kritiku, kormilari visoko na palubi, ne obazirući se na nered koji vlada u potpalublju. To glumljenje nedodirljive eminencije nije ništa drugo nego prikrivanje manjka kvaliteta ključnih za obnašanje dužnosti direktora jedne tako velike kompanije. On se pravi strog, ali je ustvari nepravedan.

Način na koji je branio Hloverku Novak Srzić od kritika gotovo polovice Informativnog programa najbolji je primjer kako se odmah na početku ruši autoritet. Ženu koja je upamćena kao paradigma govora mržnje u 90-ima obranio je tvrdnjom kako su govor mržnje širili i drugi, njezine kritičare u redakciji proglasio neradnicima i bundžijama, te prešao preko činjenice da je glavna urednica Informativnog programa u sudskom sporu s matičnom kućom. I to oko onog osnovnog: kršenja ugovora i manjka lojalnosti.

Braneći neobranjivo - Hloverku - Sutlić je uništio ono bazično - povjerenje onih s kojima je trebao raditi. Kriteriji kod imenovanja Hloverke toliko su bili nakaradni i poslali su tako krivu poruku svim zaposlenicima da je autoritet izgubio prije nego što ga je uopće trebao nametnuti. Od tada, nitko mu više ne vjeruje. Ni u kući, ni u javnosti. Ova zadnja objašnjenja na Programskom vijeću HRT-a oko BBC-a, Burića i svega ostalog tek su ilustracija nemoći glavnog ravnatelja da pohvata konce u općem rasulu. Zapravo, ne toliko nemoći, koliko nedostatka interesa.

Sutlić želi funkciju, ali ne odgovornost. Želi povlastice, ali ne i žrtvovanje. Sviđa mu se to što radi, ali samo ono bi želio raditi. Nije stoga ni čudno da je život Vanje Sutlića u ulozi glavnog ravnatelja HRT-a tako jednostavan. Nije ni to loše. Neka je barem jedna osoba na Prisavlju sretna. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara