Koliko malo je dosta?

NA KONCERTU Marka Perkovića Thompsona organizatori su tvrdili da je malo posjetitelja nosilo ustaška obilježja. Branili su se da je samo mali broj posjetitelja pozdravljao visoko uzdignutom desnicom. Da se samo malo vikalo "Ubij Srbina" i da su se malo pjevale ustaške pjesme.

Na nedavnoj komemoraciji u Bleiburgu primjećeno je samo malo ljudi u ustaškim odorama. U Medačkom džepu ubijeno je malo srpskih civila. Nakon Oluje ubijeno je malo staraca. Hrvatski vojnici u ratu su počinili puno manje zločina od srpskih snaga. U Haagu je puno manje Hrvata nego Srba. Pa dobro onda, koliko malo je dosta? Može li se samo malo širiti mržnju, samo malo biti ustaša, samo malo biti fašist, samo malo biti ubojica?

Kaže se da nitko nije prorok u svom selu - osim Thompsona. Dok cijela Europa zabranjuje njegove nastupe, on pjeva na glavnom zagrebačkom trgu. I ne samo da pjeva - jer to pastirsko urlanje odavno je postalo tek sporedni dekor cijelog mitinga - već slavi jednog osuđenog i drugog optuženog ratnog zločinca, drži političke govore, izvlači iz svoje publike najniže strasti. Što bi Thompson bio bez ustašonostalgije, bez nacionalizma, bez mržnje prema Srbima, bez crnih odora i srednjevjekovnih mačeva? Tek jedan prosječan narodni pjevač.

Ovako je postao fenomen, idol generacije, lider i ikona. Sva kontroverza - odnosno sve ono što je u normalnim zemljama zabranjeno, a u Hrvatskoj dozvoljeno - dio je njegove privlačnosti, pa stoga cinično i uvredljivo zvuče njegove izjave kako se on protivi bilo kakvim fašističkim, ali i boljševičkim oznakama na svojjim koncertima, kao i izljevima mržnje iz publike. Osim što se njegova publika najbolje zagrijava skandirajući "Ubij Srbina", sa civilizacijskog stajališta zastrašujuće je zvučalo njegovo pitanje masi: "Jesmo li nacisti ili domoljubi?". I svi složno odgovaraju: "Domoljubi!". I krene pjesma.

Nisu nacisti, samo ustašonostalgičari

Naravno da njegovi štovatelji nisu nacisti, nije ni on. Oni su samo ustašonostalgičari, sljedbenici Jure i Bobana, hrvatskih "vojskovođa" koji su služili nacistima i koristili se njihovim metodama. Oni su hrvatski domoljubi, jer u njihovim glavama, domovina se najviše voli - mržnjom.
I upravo je to ono najstrašnije na Thompsonovim koncertima. Ta ljubav obojena mržnjom, to bujanje najnižih strasti natopljenih znojem i pljuvačkom, te krvave oči i nabrekle glasnice koje tjeraju strah u kosti. I sve to u središtu Zagreba. Pored bana Jelačića. Mržnja je pod Milanom Bandićem napokon dobila legitimitet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nije tu sad bitno koliko je klinaca nosilo ustaške kape ili pozdravljalo uzdignutom desnicom. Svi oni mogli su na koncert doći i u sportskim majicama, pa bi atmosfera bila jednako zastrašujuća. I poruke bi bile jednako pogubne i mržnja jednako izražena. Nije Thompson taj koji budi takve strasti, već ih on samo najbolje iskorištava. Koristi izgubljenost generacija koje moraju slušati kako se sportski idol Ivica Kostelić hvali da se na startu pobjedničke utrke osjećao kao njemački vojnik uoči napada na Sovjetski Savez. Koji se slučajno u Hrvatskoj slavi kao Dan antifašističke borbe. Ti mladi ljudi moraju upijati taj mentalitet krda kad ih se sa svih strana bombardira navijačkim pjesmama intoniranim u stilu plemenskog borbenog pokliča. Ili kad novine nakon pobjede nogometaša na naslovnici istaknu parolu: "Kad Hrvati marširaju".

Thompson to nije stvorio, on samo na tome dobro zarađuje

Sve je rat, mi smo vojska, gazimo sve pred sobom i kao takvi najbolje se motiviramo mržnjom prema drugima. Otud "Ubij Srbina" kad Thompson pozdravlja ubojicu i zločinca Mirka Norca, otud "gazi, gazi Srbina" na utakmicama, otud "U boj, u boj za narod svoj" u navijačkim budnicama, otud "Jure i Boban" kad god se ukaže prilika. Thompson to nije stvorio, on samo na tome dobro zarađuje. Zamislite sada Thompsona bez cijele te ikonografije. Da se samo pjeva o genima kamenima, o pastirima i kozama, o cvijeću i proljeću. I mala dvorana Lisinski bila bi mu prevelika.

U takvoj atmosferi nije nimalo neobično da ljudi prate haško suđenje hrvatskim generalima i čude se zašto se diže tolika frka oko deset ubijenih staraca nakon Oluje. Ili zašto je Norac osuđen zbog 30 civila. Kad su Srbi ubijali na tisuće Hrvata. Kao da je nečiji zločin manji ako je ubio desetero, a ne tisuću staraca. Kao da su ruke manje krvave i kao da je to manji grijeh u očima onih koji na Thompsonovu koncertu više spominju Boga, nego ljubav.

Sve to ne bi nestalo zabranom Thompsonovih koncerata ili kažnjavanjem klinaca koji nose ustaška obilježja. Sjeme posijano u glavama tih mladih ljudi teško će uskoro nestati. Možda neće nikad. Oni možda neće nositi crne majice i vitlati mačevima na koncertima, možda neće ići na Bleiburg, ali uvijek će misliti da se mržnjom prema Srbima dokazuje ljubav prema Hrvatskoj, pravdat će hrvatske zločine i slaviti hrvatske zločince, bjesomučno urlati samo kako ne bi morali slušati. Jer, ako bi slušali, onda bi možda razumjeli, a tada bi im se srušio svijet izrađen na par crno-bijelih postavki. Ovako je mnogo lakše: Hrvati i Srbi, nacija i vjera, Norac i Gotovina, ustaše i Thompson. I domoljublje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara