Komentar Jovana Dragišića: Ako ste face, ukinite pakao
KAO ŠTO većinu događaja u Katoličkoj Crkvi ne možemo sa sigurnošću prebaciti u realno vrijeme, pa je nemoguće odrediti traje li jedna minuta u Vatikanu dvije ili tri godine u realnom vremenu, tako je nemoguće shvatiti koliko je zapravo odluka o ukidanju limba za djecu spora i neučinkovita, te koliko je tako nešto zakašnjelo.
Izostanak službene doktrine o limbu za djecu već je jako dugo jedan od kamena spoticanja ne samo unutar katoličke, nego unutar cijele kršćanske zajednice. Naime, što znači primanje sakramenta krštenja? Označava li to samo ulazak u Crkvu ili je nužan preduvjet spasenja? Ako prihvatimo drugu opciju, što je onda s onim nesretnicima koji zbog objektivnih razloga nisu u mogućnosti primiti taj sakrament? Zašto bi oni bili kažnjeni zbog nečega na što nisu mogli utjecati?
1700 godina nakon što je sv. Augustin arbitrarno odlučio da je nemoguće da dijete ode u raj ako nije kršteno, ali da, eto nam ga, nije baš fer da zbog toga bude izvrgnuto vječnom plamenu, pa će primiti samo "najblažu kaznu", RKC izdaje neobvezujući, kukavički dokument, koji ne želi pretendirati na puni autoritet po pitanju pakla, nego samo nudi "prostor za nadu i molitvu" oko limba za djecu.
1700 godina žestoke kazne za nevinu djecu (odsutnost od Boga sve do Zadnjeg suda je žestoka kazna), koja očigledno nisu bila nevina jer nisu imala roditelje koji su ih pravovremeno i pravovaljano uspjeli učlaniti u "Spasenje d.o.o.", te 15 godina neizjašnjavanja po pitanju limba, sve otkad je on 1992. ispušten iz katekizma. I nakon toga ovakav kukavički dokument koji bolje da uopće nije izdavan, jer, osim što daje "nadu" roditeljima, zapravo reflektira nemogućnost usklađivanja svih političkih programa unutar Crkve, te nemogućnost provođenja neke bitne reforme.
Benedikt XVI je, otkad je zasjeo u Svetu stolicu, pokušao raditi nešto što bi se moglo nazvati pokušajem liberalizacije Crkve. Ostavivši neka trivijalna pitanja po strani, i izbjegavši medijski cirkus oko zajedničkih molitvi kršćana. Židova, muslimana i budista, on je krenuo u smjeru reforme. Počelo se najavljivati ukidanje celibata, odobravanje korištenja kondoma, zauzimanje liberalnijih stavova po pitanju eutanazije i abortusa i stvari su izgledale dobro. No, vrlo je brzo naišao na prilično žestoko protivljenje katoličke baze koja je trpila pseudoliberalne izlete Ivana Pavla II, čekajući novog papu koji će malo jasnije zacementirati konzervatizam u doktrinu Crkve, pa je Benedikt bio prisiljen napraviti korak nazad.
Da umiri tu bazu, Benedikt je zaista zacementirao obitelj kao najveću vrijednost, život kao svet (zbogom eutanazija), a evoluciju je vratio korak nazad, rekavši kako teorija evolucije nije baš sasvim u redu, približivši se teoriji inteligentnog dizajna još malo bliže, i dopustivši kreacionizmu da još malo približi svoje ružno lice vatikanskim hodnicima.
I sad imamo ovu promjenu, koja se već počinje naznačavati kao ogromna. Jest ogromna u vatikanskom vremenu, ali je u realnom vremenu dobrano zakašnjela. Sam koncept pakla je toliko brutalna, okrutna i u suštini nepotrebna stvar da je jedini logičan korak njeno micanje iz službene doktrine Crkve i da netko tamo ima malo hrabrosti, rekao bi "Dosta, nećemo ljudima više prijetiti nečim tako nečovječnim". Samo, očigledno je da ćemo papu s dovoljno hrabrosti za tako nešto morati čekati još dugo, dugo vremena.
Jovan Dragišić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati