Politika apela: Ne pada Jadranka daleko od Ive

Foto: Vlada.hr

NEMA TOGA što premijerka Jadranka Kosor nije spremna napraviti u obranu standarda građana. Ukinula im je harač. Nagovara ih na kupnju skupih stanova. Govori im da kruh nabavljaju u jeftinijoj pekari. Suosjeća s njima zato što ne mogu večerati sushi. A sada moli banke da se građanima skinu s grbače.

Prvo im je namjeravala nabiti porez, pa je odustala. Onda ih je htjela zamoliti da smanje kamate, pa i od toga odustala. Sada od njih "očekuje prijedlog" kako misle pomoći gospodarskom oporavku Hrvatske. "Banke koje žive u Hrvatskoj i dobro posluju u Hrvatskoj moraju snositi dio tereta sadašnje krize", izjavila je dobra Samaritanka Jadranka Kosor. To je njezina strategija: ako prođe, prođe. Ako ne, smislit će nešto drugo.

Smrdi na Sanadera

Ne smrdi li vam to na Ivu Sanadera? On je prije tri godine također tvrdio kako "nema toga što nije spreman napraviti u obranu standarda građana". Pa je pozvao potrošače da krenu u borbu protiv pojedinih gospodarstvenika "kupovinom na mjestima gdje su cijene niže". Pa je trgovcima prijetio da "ohlade s maržama", samo kako bi omogućio Ivici Todoriću reklamno smanji cijene na artiklima koji su inače bili sniženi. Apelirao je i na menadžere u državnim poduzećima da smanje plaće. A nije zaobišao ni banke.

Dobri Samaritanac Ivo

"Banke su proteklih godina i te kako dobro zarađivale na hrvatskim građanima. Zato sada kad je građanima potrebna pomoć ne bi ih smjele pritiskati povećanjem kamata", izjavio je dobri Samaritanac Ivo Sanader prije nego što su mu objasnili kako Vlada ne može pritiskati banke da smanjuju kamate. Baš kao što su Jadranki Kosor nedavno objasnili da Vlada u tržišnoj ekonomiji ne može tjerati proizvođače hrane da smanje cijene.

Politika pogrešaka prije samih pokušaja

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je ista politika. Politika apela. Politika molbi. Politika dobrih želja. Politika dogovora. Politika najava i povlačenja, pogrešaka prije samih pokušaja. Politika obrane standarda hrvatskih građana na čijim se leđima na kraju sve slomi. A nitko im ne može predbaciti da nisu pokušavali...

Pokušavali su se umiliti građanima. Kritikom pohlepnih banaka, pohlepnih trgovaca, pohlepnih državnih menadžera, pohlepnih proizvođača hrane... A na kraju, tko je platio ceh? Sami građani.

Dobili su harač, visoke kamate, visoke cijene, visoku cijenu benzina... Kosor je, recimo, u napadu socijalne osjetljivosti nedavno priznala da ne zna cijenu benzina jer ga ona, "kao što je poznato", ne kupuje. Zadnji put kad je točila, prije brat-bratu deset godina, cijena je bila tri i pol kune. A upravo to bio je HDZ-ov adut za povratak na vlast. Koja ironija, zar ne?

Nema socijalnog pritiska

Pored te socijalne osjetljivosti, gotovo samaritanskog vođenja države, kao i politike solidarnosti i dobre volje, ima još jedna stvar koja pokazuje da Jadranka ne pada daleko od Ive: nema socijalnog pritiska.

Nema opozicije, nema sindikata, nema prosvjeda, nema bunta, nema prijetnji štrajkom. Kriza se produbljuje, podaci o nezaposlenosti drže u tajnosti, novim zaduženjima pokrivaju se ona stara, kamate su i dalje visoke, stanovi i dalje neprodani, cijene benzina probijaju sve psihološke granice, gospodarski oporavak nije još ni na horizontu, a Hrvatska izgleda kao da se ništa živo ne događa. Nitko se ne buni.

Dok je Sanader vodio Vladu, ponašao se kao čovjek koji pada sa zgrade i kod svakog kata govori: "So far, so good". Njegova nasljednica nastavlja istim putem, samo što u slobodnom padu pokriva oči kako ne bi vijdjela što se oko nje događa. A pritom nikako da već jednom tresne na beton. I tako nam konačno skrati muke.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara