ZVONAR zagrebačke katedrale, koji se u toj službi već nalazi 42 godine, ne pamti takvu tragediju iako kaže da je više puta bilo pokušaja samoubojstva namjerom da se skoči s različitih visina zagrebačke katedrale. Uglavnom, ili bi se pojedinci uplašili pa sami silazili, ili bi ih policija nagovorila da odustanu.

Rektor katedrale Josip Klarić precizira statistiku i kaže da se, po njegovim saznanjima, posljednje samoubojstvo skokom iz katedrale dogodio 1939. godine. Do tada su posjetitelji mogli dolaziti do galerije. Tada su crkvene vlasti zabranile pristup tom djelu prvostolnice. Monsinjor Klarić je potvrdio informaciju dobivenu od Policije da katedrala nema noćne čuvare. Dodao je da nije isključeno da se nakon ove tragedije odluči uvesti neku bolju vrstu prevencije osim da prvostolnica bude osvijetljena. 

Ipak, najvažnije je pitanje zašto je unesrećeni odlučio oduzeti si život na tom mjestu. Psihijatar dr. Miro Jakovljević, urednik stručnog časopisa Pro mente Croatica, koji je u najnovijem broju posvećen samoubojstvima, navodi da istraživanja pokazuju kako je skok u ponor kao oblik samoubojstva u porastu i da su vješanje i drugi tradicionalni oblici suicida u opadanju. Jakovljević smatra da je moguće da je mladić želio odaslati poruku, možda čak i vjersku, ali da odabira mjesta suicida govori o potrebi žrtve da ga se pamti. Možda je želio pokazati da mu nedostaju pažnja ili ljubav, koje će, pak, dobiti, nakon skoka. Možda se radilo u obliku kažnjavanja onih koji su bili dužni davati mu pažnju ili od kojih nije dobivao očekivanu ljubav.

Iako su ovo samo špekulacije, smatra dr. Jakovljević, ono što se može potvrditi jest da je žrtva dala šansu da joj se pomogne, a vjerojatno, u svojoj bezizlaznoj situaciji i tražila pomoć. Jer, inače, ne bi vodila razgovore s prijateljem i braćom, već bi skočila bez rasprave. A ako je mladić tražio pomoć, zašto je skočio kada je primijetio da mu idu u susret pripadnici Gorske službe spašavanja?

Od svih mogućih teorija jedna govori da je njihovo pojavljivanje možda doživio kao prijetnju i da se u podsvijesti aktivirao strah koji je  prouzročen iskustvom prisile, možda čak i u ranom djetinjstvu. Mnogo je razloga koji ljude potiču na tragični put besmislenog samoubilačkog ponašanja, ali još je više razloga za ići putem života, ljubavi, istine i smisla, rekao nam je dr. Jakovljević. Naš sugovornik poručuje onima koji razmišljaju da si oduzmu život da svoja razmišljanja usmjere prema oprostu sebi i drugima i da potraže ljubav na pravi način.

Nije isključeno, misli pak psiholog i svećenik Mijo Nikić, ni da se radi o slučaju ritualnog samoubojstva kada se žrtve suočavaju oči u oči s Bogom ili tim nevidljivim autoritetom koji ih pritišće da bi ga skokom u smrt izazvali ili da bi od njega, u trenutku skoka, dobili milost ili pomoć.

Drago Pilsel