ZagrebDox 2010: Plava boja mora i neba može biti jača od leukemije

ZagrebDox 2010: Plava boja mora i neba može biti jača od leukemije

Tekst: Petar Vidov
Foto: ZagrebDox

"LEŽIM na leđima u bolničkom krevetu zatvorenih očiju i misli me odnose tamo gdje želim biti. Toliko se smirim da uopće ne osjećam ubod", misao je kojom Lana Šarić opisuje svoju borbu za život.

Mlada zagrebačka autorica publici se na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa predstavila svojim prvim filmom. "Klasa optimist" dirljiva je i topla priča o ljudima koji su bili prisiljeni suočiti se s vlastitom smrtnošću nakon što obole od leukemije. Autorica filma Lana Šarić jedna je od njih. Punih 11 mjeseci u 2005. i 2006. godini Lana je provela u bolničkom krevetu. Ali nikad nije odustala.

"Nisam plakala. Samo sam pitala kako se to liječi"

Za sebe će u svom filmu reći da uvijek ostaje neizlječivi optimist. Čak i kad joj dijagnosticiraju potencijalno fatalnu bolest. "Nisam plakala. Samo sam pitala kako se to liječi", prisjeća se autorica filma svoje reakcije nakon što je od liječnika dobila dijagnozu.

"Odlučila sam da ću živjeti", otkriva Lana svojoj publici, ističući kako se bojala jedino da je bolest ne pretvori u nekog drugog. Bila je spremna da će je leukemija iscrpiti, da njeno tijelo iz bolnice neće izaći jednako snažno i žilavo kakvo je bilo kad je ušla. Ali to nije ono što je bitno, poručuje nam autorica ovog dokumentarca koji čak i u najmračnijim trenucima doista puca od optimizma.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rutinom protiv očaja

"Svako jutro nakon doručka pola sata vježbam. Čitam, gledam filmove, od 22 sata do 2 ujutro pišem". To je rutina kojom si je Lana ispunila dan tijekom mjeseci ležanja u bolnici, koja joj je pomogla da zadrži svoj neizlječivi optimizam, da promjene koje se događaju njezinu tijelu ne ostave traga i na njenoj psihi. Čak i kad je to bilo najteže.

A najteži trenutak kojeg se Lana u svom filmu prisjeća, dogodio se tog ljeta 2006. dok se hrabra autorica "Klase optimist" i dalje borila s opakom bolešću. U bolničkom je krevetu Lana sanjarila o moru, o svom brodu "na kojem je provela sva svoja ljeta", o trenutku kad će ponovno moći zatezati konope i baciti sidro, zaplivati u plavom Jadranu. "A na moru razočaranje. Moje ruke nisu dovoljno jake", priča Lana i to je možda jedini trenutak kad joj se u glasu čuju tragovi očaja, kad nije bilo lako ostati optimist.

Život ne dopušta pravi "happy end"

Danas, više od četiri godine kasnije, Lana je uspjela pobjeći od svog najvećeg straha. Ništa od onoga što je nekad mogla, bolest joj nije oduzela. Osim brojnih socijalnih kontakata koji su presječeni za vrijeme njezina boravka u bolnici. Ali autorica filma, kako nam kaže, ionako najviše voli ploviti sama. Svi likovi kojima se Lana bavi u svom filmu nisu bili te sreće.

Iako je "Klasa optimist" trebala biti priča o optimizmu, o pobjedi protiv leukemije i drugim šansama, jedan od protagonista nije doživio premijeru. Njegov pokop, saznajemo na odjavnoj špici filma, bio je još prošle godine. Opasnost je to s kojom žive sve osobe koje su preboljele leukemiju. "Povratak bolesti gotovo nitko ne uspijeva preživjeti. U slučaju relapsa smrtnost je 90 posto", priča jedan od Laninih protagonista koji je izborio pobjedu u bitci s leukemijom, a po zanimanju je liječnik. No, Lana ne dopušta da je to poljulja: "Usprkos svemu, i dalje sam optimist".

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara