Država, selo, selo... Selo!

Država, selo, selo... Selo!

Foto: HTV

UZ LIK i (ne)djelo Miroslava Škore vežemo koješta, ali riječi "zabavno" ili "duhovito" malo se kada nalaze u istoj rečenici s čovjekom koji je uspješno kapitalizirao domoljublje i sve ono što se uz taj termin inače veže. Kada se s ovakvim stavom upuštate u analizu bilo čega u što se ovaj multitalentirani biznismen upušta, vrlo je mala šansa da ćete naići na neki detalj na koji biste gledali blagonaklono. Nije tajna, to je definitivno pogrešan pristup problematici, jer a priori ste se postavili negativno i pretjerano kritički prema bilo čemu, što je na površinu isplivalo kao rezultat Škorina kreativnog djelovanja. No, realno gledajući, Miroslav Škoro nikada neće iznevjeriti vaša očekivanja i trenutak u kojem pomislite "u redu, dajmo mu šansu pa ćemo vidjeti može li bolje", trenutak je u kojem ste se opustili i zaboravili s kim imate posla. Dakle, uvijek može gore, razloga za optimizam nema i 'škoror' je zagarantiran.

Njegov televizijski projekt "Država, selo, grad" upravo je ono što ste od njega mogli i očekivati, klasični zabavni format za gledatelje starije od šezdeset godina koji nemaju problema s urednicima koji drže da su gledatelji maloumnici koji ne zaslužuju više. Dok ostatak svijeta svim snagama pokušava unaprijediti televizijski program čineći ga što zanimljivijim sve naprednijem gledateljstvu, Škoro nas bez previše truda vraća u mračno doba televizije. Tamburaši, prizemni humor, prvoloptaške dosjetke i koncept koji se najbolje može opisati kao kombinacija nekoliko očajnih formata pretvorenih u jedan katastrofalan. Ako internet do sada nije ubio televiziju, vrijeme je da to učini.

"Jebite se čobani, bolje niste ni zaslužili"

Pozabavimo se malo ovim domišljatim konceptom. U pravilu je riječ o natjecanju bendova koji predstavljaju ili grad ili selo, publika i gledatelji biraju pobjednika, a sve je prošarano briljantnim "Jel' me netko tražio" humorom koji nam je toliko nedostajao u periodu od Nove godine, kada nas je Nova TV počastila dočekom koji se urezao u sjećanje kao prijelomni trenutak kada je urednik jednostavno zaključio "jebite se čobani, bolje niste ni zaslužili".

Selo predstavljaju tamburaši, a grad vokalno-instrumentalni sastavi koji bi trebali predstavljati ono što se sluša u gradu iako je u oba slučaja riječ o klasičnim 'tezgarošima'. Pobjednik se bira glasovima gledatelja ili "pljeskometrom", originalnim rješenjem čije ime govori tisuću riječi, a ni jedna od njih nije pozitivna. A kad smo već kod maštovitih imena koja na oko mame suzu radosnicu, tu su "simpatični seoski načelnik i neodoljivi bećar Neven K. Može", kojeg je utjelovio Danko Ljuština, i "gradonačelnik i kicoš Perica Trutina" u izvedbi Vedrana Mlikote. Naime, praksa davanja simbolično-duhovitih imena samo je jedan od niza razloga zbog kojeg svi prihvaćaju teoriju da su Hrvati neduhovita nacija. Ako nakon svih ovih godina nismo nadrasli djetinjasti humor koji se bazira na posprdnim imenima, vrijeme je da se pomirimo s činjenicom da komedija možda nije naša jača strana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo nije svjež koncept već prežvakani povratak u prošlost

Sve pršti stupidnim stereotipima koji kao da su izašli iz pjesme Miroslava Škore čiji seljaci još uvijek bosonogi trče suncem okupanim livadama, loveći neukroćenog vranca sve do kasno u noć kada gase svoje uljanice, narodnu nošnju vješaju na bakin kolovrat i pokrivaju se perinom, čekajući kukurijek pijetla koji će naznačiti početak novog dana. Nasuprot njima stoje djeca grada, uštogljeni mudrijaši u potpunosti lišeni životnih radosti i duha. Dakle, nema sela ili grada, postoji samo cinično Škorino viđenje cjelokupne situacije koje se bazira na, za njega karakterističnoj eksploataciji priglupe mase sklone populizmu. Škoro cilja na selo (i Balaševićeve fanove), ne skriva animozitet prema gradu i sve je to zapakirao u emisiju koja najbolje opisuje njegov stav prema publici koja je, prema svemu sudeći, zatucana skupina urbanofoba koji nisu zaslužili više. Savršen proizvod za zemlju koja ne želi Đikića i svim se snagama bori za Erica Banu.

Naravno, ovo je prije svega promocija samog Miroslava Škore i glazbe koju preferira. Natjecanje bendova samo je nepotrebni dodatak emisiji koja je u svojoj srži proizvod karakterističan za lokalne televizije. Malo tamburaške i zabavne glazbe, red narodskog vica i par podijeljenih veš-mašina. U ovoj priči uopće nije potreban grad jer ovdje nema ničeg urbanog. Na posljetku, nitko od Škore ne očekuje sklonost urbanom zvuku ili gradskim pričama, ali ovaj antiurbani element potpuno je nepotreban i samo dodatno produbljuje stereotipe koje bismo trebali nadrasti jer u normalnim okolnostima razlike između sela i gradova trebale bi biti sve manje. Nadalje, ako već pravite emisiju za umirovljenike, ne mučite jadne ljude do kasnih sati. Maknemo li na stranu sva nepotrebna filozofiranja oko odnosa sela i grada i emisije koja bi trebala biti zabavnog karaktera – ovo jednostavno nije duhovito i predstavlja još jedan razlog zašto večeri provodimo u kinima, kafićima, bordelima ili na Facebooku. 

Ovo nije svjež koncept već prežvakani povratak u prošlost, a državna televizija trebala je prepoznati da je riječ o poluproizvodu nedostojnom primetimea.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara