VOZIO je taxi zagrebačkim ulicama gotovo pola stoljeća i postao legenda koje se mnogi i danas sjećaju.
Priču o gospodinu Pavelu Habazinu, koji je taksist postao davne 1936. godine, donosimo u suradnji s Yugopapirom. Zanimljivi intervju objavljen je 1980. u tadašnjoj Areni.
Svibanj 1980: Pavel Habazin je danas najstariji aktivni taksist u Zagrebu. Njemu su doduše tek 64 godine, ali se tim poslom počeo baviti već davne 1936. godine. Ovih dana prikuplja dokumente i sprema se za mirovinu. Ovo je dakle priča o tom čovjeku, ali i o jednom zanimanju.
- Kako sam počeo? Šeprtljavo, kao većina početnika u bilo kojem poslu - otpočinje svoju priču veteran koji bi danas Zagrebu valjda znao zaviriti u svaki kutak napamet, zatvorenih očiju, dakako, kad bi promet u gradu bio barem sličan onome kad je krenuo na prvu vožnju. - Izišao sam na ulicu sa svojim Plymouthom, a kad me prva mušterija pozvala, u prvi mah sam se zapitao: "Što sad hoće ovaj od mene?"
Nije taj novopečeni taksist bio predodređen za to zanimanje. Završio je mehaničarski zanat i radio ga stanovito vrijeme.
- Da, dok sam još lijegao pod tuđe automobile kao mehaničar, razbolio sam se od upale pluća i liječnici su mi rekli, ako želim poživjeti, da se ne smijem više izlagati propuhu, uopće težim poslovima, pogotovo ne lijegati pod kola, na beton. U to sam vrijeme čuo da Tvornica keksa Kriks prodaje onaj stari Plymouth. Nešto sam novca već bio prištedio, ali su 32.000 dinara bile pravi mali kapital. Veći dio te svote sam pozajmio i kupio auto. Mislio sam kako je taksiranje moj izlaz. Zatražio sam dozvolu i dobio je, a, rekoh, imao sam već i prvog putnika.
Ne sjeća se čestiti striček Pavel odakle ni kamo ga je vozio, zna samo da je zbog dojma "gas pritisnuo do daske" i pojurio s maksimalnih 30 km/h.
- Bila su to poluotvorena kola na drvenim kotačima, s četiri cilindra, karbitnim lampama, bez prednje kočnice, na magnetno paljenje, kurblom. Pomalo sam ga sam dotjerivao, najprije mu dogradio karoseriju, napravio blatobrane, prednju masku i branik te drvene prečke na kotačima zatvorio naplatcima (felgama). Tako se već moglo voziti i po kiši, po lošijem vremenu, čak i zimi.
- Koga ste zapravo vozili, tko su vam bile mušterije?
- Vozio sam društvanca na izlete u prirodu, ljude u bolnicu, kazalište, zakašnjele na posao, predstavnike različitih poduzeća s njihovim proizvodnim uzorcima kamo su ih željeli pokazati, ponuditi, prodati. Vrste usluga se nisu bitno promijenile, samo se suzio njihov opseg do danas.
Vozio je mladi taksist dakle i izvan grada i sjeća se:
- Kad bih došao automobilom u kakvo selo, ljudi bi se, čuvši već iz daljine brektanje motora, skupljali uz prašnjavu cestu. Što sam im se više primicao, to bi se brže skrivali iza plotova, u svoja dvorišta. Bio je to za većinu njih prvi susret s automobilom, doživljaj s kakvim se malo što moglo usporediti.
Bili su to, kao i mnogi drugi susreti s ljudima, doživljaji, i Pavel Habazin danas ne može prežaliti što nije zapisivao barem zanimljivija iskustva, vodio neku vrstu dnevnika. Zato sada sa zadovoljstvom iznosi i ne uvijek vesele ostatke sjećanja. O automobilima u Zagrebu nastavlja:
- Bilo ih je desetak u privatnom vlasništvu, točnije za privatne svrhe. Osobni automobil je imao dr. Wander, tvorničar lijekova i dječje hrane (današnja Pliva), dioničari Zagrebačke pivovare, Tvornica pića Arko (današnji Marijan Badel), možda još pokoji privatnik te direkcija Željeznica, Gradsko poglavarstvo, i oko 120 taksista.
- Konkurencija očito nije smetala; kako ste prolazili i što uopće znači biti taksist?
- Autotaksi je obična javna služba, dopuna javnomu gradskom prometu. Razumljivo je da se bolje zarađivalo dok nas je bilo manje, ali je svejedno predugo potrajala nesigurnost čovjeka u tom zanimanju. Tek smo 1965. godine dobili pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, tako da ni od mirovine ne mogu bogzna što očekivati. Jest da sam već pedesetih godina sagradio lijepu kuću, ali svojim novcem i rukama sam zidao i uređivao, odgojio i školovao dvoje djece zajedno sa suprugom, no u svome radnom vijeku sam teško odbolovao punih sedam godina, od kojih četiri u krevetu, po bolnicama. Sve je to trebalo plaćati, a istodobno ne pritječe.
Taj dugovjeki taksist već je 1939. godine uhvatio tuberkulozu kostiju, što je uvjetovalo i trombozu. Još uvijek radi bez devet rebara, a naoko sasvim čvrsto djeluje. Rat je proživio u Zagrebu, kao nesposoban za vojsku, ali je svejedno kao "simulant" prošao kroz sabirni logor na tadašnjem Keglevićevu, a današnjem Trgu Francuske Republike.
- Istoga sam dana među brojnim privedenim ljudima iskoristio gužvu i golim prstima iza sebe izlomio bodljikavu žicu te se s još jednim čovjekom izvukao i pobjegao.
Priča je beskrajna, a prostor ograničen. Pavel Habazin još vozi.
Razgovarao: Željko Žižić (Arena, 1980.)