KAD je Stanley Kubrick snimao svoj prvi film, "Strah i žudnja", na sebe je preuzeo golem dio posla, od snimanja do montaže i produkcije. Ipak, jednu stvar nije radio - nije napisao scenarij. Taj je zadatak pripao Howardu Sackleru, koji je priču osmislio kao originalnu ideju. No, to će se pokazati iznimkom u Kubrickovu opusu, piše Far Out Magazine.
Već sa svojim idućim filmom, "Poljubac ubojice", Kubrick je započeo praksu koja će mu obilježiti ostatak karijere - adaptiranje postojećih književnih djela. Tog se principa držao sve do svog posljednjeg filma, "Oči širom zatvorene", koji je modernizirana verzija pripovijetke "Novela o snu" Arthura Schnitzlera.
Zašto se Kubrick klonio pisanja originalnih priča? Smatrao je kako je teško ostati objektivan kad stvarate nešto iz temelja. Toliko se, naime, unesete u priču da gubite sposobnost procijeniti bi li ona doista funkcionirala na filmu. Umjesto toga, radije se postavljao u ulogu gledatelja, provjeravajući ima li djelo dovoljno zanimljivih obrata, bez pristranosti koja dolazi s autorstvom.
To ne znači da Kubrick nije imao vlastitih ideja ili da nije sudjelovao u pisanju. Dapače, pri svakoj adaptaciji bio je duboko uključen u proces. Tako je s Arthurom C. Clarkeom surađivao na scenariju za "2001: Odiseju u svemiru", koji je nastao spajanjem nekoliko Clarkeovih kratkih priča.
Slično je bilo i s filmom "Oči širom zatvorene", na kojem je radio s Fredericom Raphaelom kako bi radnju Schnitzlerove pripovijetke s početka 20. stoljeća iz Beča premjestio u New York devedesetih.
Metoda odabira
Romani koje je Kubrick birao za adaptaciju bili su nevjerojatno raznoliki, od modernih horora poput "Isijavanja" Stephena Kinga do klasika kao što je "Sreća Barryja Lyndona" Williama Makepeacea Thackeraya. Kako je onda odlučivao koje će od bezbrojnih djela pretvoriti u film?
Čini se da je Kubrick često nasumično birao knjige, nadajući se da će ga nešto zaintrigirati. Prolazio bi kroz hrpe naslova dok ne bi pronašao nešto vrijedno pažnje.
"Znao bih doslovno ući u knjižaru, zažmiriti i zgrabiti nešto s police", otkrio je jednom prilikom Timu Cahillu. "Ako mi se knjiga nakon nekog vremena ne svidi, ne dovršim je. Ali volim kad me nešto iznenadi."
Potraga za "Isijavanjem"
Priča o tome kako je krajem sedamdesetih odabrao horor roman za adaptaciju savršeno ilustrira njegovu metodu. Prema svjedočanstvu samog Stephena Kinga, čije će "Isijavanje" na kraju biti odabrano, Kubrick je jednostavno sjedio okružen hrpom knjiga.
Njegova je tajnica, kako navodi biografija "Stanley Kubrick, A Biography", "čula zvuk svake knjige koja bi udarila o zid nakon što bi je redatelj, pročitavši prvih nekoliko stranica, bacio na hrpu odbačenih".
"A onda je jednog dana tajnica primijetila da je prošlo neko vrijeme otkako je čula tupi udarac još jedne odbačene knjige. Ušla je provjeriti šefa i zatekla Kubricka kako je duboko zadubljen u čitanje rukopisa 'Isijavanja'", stoji u biografiji.
Čini se, dakle, da je Kubrick svoj izvorni materijal birao metodom pokušaja i pogreške. Dao bi da mu se šalju knjige ili bi ih sam nasumce birao, a zatim provjeravao što će mu zaokupiti maštu. Srećom po publiku, gotovo je svaki put pogodio u sridu.