Završilo je.
Barbenheimer je očekivano pregazio Oscare uzimajući 8 od 23 kategorije, ravnomjerno to podijelivši na 7 za Oppenheimera i jedan za Barbie. Nolan je okrunjen kao kralj Hollywooda, John Cena je izašao na scenu potpuno gol, a politika, čini se, ovoga puta nije toliko ukaljala inače potpuno čisto lice Oscara.
Ovo su naši komentari na pobjednike.
Da'Vine Joy Randolph, The Holdovers – najbolja sporedna ženska uloga
Večer je započela jako emotivno. Praksa da u kategorijama najboljih glumaca petero dobitnika iz prethodnih godina pojedinačno najavljuju nominirane ponovo je vraćena i, što se nas tiče, djeluje jako dostojanstveno i podesno, i što god o Hollywoodu mislili, uvijek je sjajno vidjeti toliko talenta koncentriranog na sceni.
U prilično jakoj konkurenciji pobijedila je Da'Vine Joy za Holdovers, kako se i očekivalo, a nju je predstavila Regina King. U svom emotivnom govoru ogolila je potpuno onu osjećajnost s kojom je u filmu tako suptilno i nijansirano igrala, tvoreći lik majke čiji je sin poginuo u Vijetnamu.
Robert Downey Jr., Oppenheimer – najbolja sporedna muška uloga
S naknadnom pameću, pomalo nam je žao Ryana Goslinga i njegova Kena, dobar je to performans, ali, kao što smo već rekli u našoj prognozi, koju nije bilo toliko teško izreći, bila je ovo noć Roberta Downeyja Jr.-a.
Dug koji je Akademija imala prema Downeyju, još iz 2008. i njegovog Kirka Lazarusa, sada je napokon izmiren i to ne tek forme radi, mada su kokainske šale Jimmyja Kimmela s početka showa vjerojatno malko žacnule, ali je najava Sama Rockwella opet morala aludirati na jednu od najboljih epizodnih uloga u novijoj povijesti, čiji tvorac sada konačno stoji rame uz rame sa svojim pokojnim i nikada prežaljenim kolegom Heathom Ledgerom.
Cillian Murphy, Oppenheimer – najbolja glavna muška uloga
Pojedini glasovi o Oppenheimeru govore kao o filmu koji predstavlja sve ono od čega Akademija pokušava grčevito pobjeći posljednjih godina. Opet je to, kako kažu, toksično muško-centrični film, s temom za dječake, o dječaku, koju pišu, režiraju i u njoj glume dječaci.
I drugi od dvojice glumaca iz ovoga filma također je očekivano dobio svoju statuu, i to prilično uvjerljivo i zasluženo ako smijemo reći, te su obojica ponosno pozirala s pobjednicama, dok im se kolegica Emily Blunt morala zadovoljiti tek sudjelovanjem. S naše strane, bez obzira na glasove, kapa velikom Cillianu ide do poda (po mogućnosti ona iz Peaky Blindersa) koji je kroz sve godine ostao Nolanov najvjerniji suradnik, pojavljujući se u većini njegovih filmova kao čovjek iz sjene, da bi sada jedno lošim naslijeđem osjenčano ime i ličnost svojim nevjerojatnim atomskim performansom iznio na svjetlost.
Emma Stone – Poor Things – najbolja glavna ženska uloga
Bio je to najuzbudljiviji trenutak večeri i sasvim sigurno najneizvjesniji. Činjenica da je Lilly Gladstone imala SAG Award ipak nije bio presudan, kao ni činjenica da je ovo mogla biti još jedna povijesna noć, u kojoj Indijanka uzima Oscara prvi put – dakle nešto možda na tragu čuvene Hattie McDaniel i Gone with the wind. Međutim, Emma je u Ubogim stvorenjima dominirala i tu zbora nema te je izbor sasvim opravdan.
Poor things
Pored dominacije Oppenheimera, ovaj film je ipak uspio uzvratiti udarac i uzeti nekoliko Oscara te je tako zasluženo nagrađen, uz spomenutu glavnu žensku, u još 3 kategorije: za kostim, šminku i frizuru, kao i scenografiju. Joros Lanthimos jedan je od onih redatelja čiji je vizualni stil izuzetno prepoznatljiv i čiji se filmovi uglavnom događaju u nekim malčice pomaknutim stiliziranim simulacijama ovog našeg svijeta.
U tom smislu, Poor Things je otišao najdalje, trudeći se da stvori upečatljiv jedinstven izgled tog paralelnog svijeta viktorijanskog Londona kroz koji se kreće Emmina Bella te nije čudno što je upravo u ovim aspektima akademija prepoznala kvalitetu i nagradila ih.
The Boy and the Heron - najbolji animirani film
Nije neočekivano da se na zalasku karijere veliki umjetnici vraćaju u djetinjstvo (učinio je to i veliki Ingmar Bergman s Fanny and Alexander), ali kada je legendarni Hayao Miyazaki u pitanju, ispravno je zapitati se je li ovaj čovjek zapravo ikada odrastao ili je u sebi zauvijek sačuvao dijete čija nam je igra podarila neke neprolazne bisere Ghibli studija, u čiji panteon sada ulazi i priča o Dječaku i čaplji. Moguće najosobniji Miyazakijev film, čije samo prisustvo u kategoriji pomalo nepravedno navodi akademiju, ali i nas fanove, da druge nominirane gotovo da i ne uzimamo u obzir.
Zone of Interest – najbolji internacionalni film i najbolji zvuk
Iako smo srcem u ovoj kategoriji više bili uz Society of the Snow, oružje se moralo položiti pred jednim od najboljih filmova prošle godine. Gust, mračan i prijeteći, film Johnatana Glazera više je i hrabrije nego bilo koji drugi od nominiranih u obje velike filmske kategorije, uključujuću i onu glavnu, pružio jedinstveno sinefilsko iskustvo, istodobno dajući vrlo snažan komentar na trenutačnu situaciju u ovom našem jadnom svijetu upozoravajući – kako je i sam Glazer očigledno potresen drhtavim glasom istaknuo u govoru – kamo nas vodi put dehumanizacije čovječanstva.
Očekivano, makar za one koji su doživjeli da ga gledaju u sali kina i budu pritisnuti u toj izluđujućoj klaustrofobičnoj komori užasa, dizajn zvuka druga je kategorija koju je akademija prepoznala i nagradila.
Anatomy of a Fall – najbolji originalni scenarij
Nekako skrajnuta kategorija, posebno uzimajući u vidu da sav taj filmski produkcijski cirkus s nekoliko stotina ljudi i ekvivalentno toliko milijuna dolara uvijek započinje na isti način – potpuno bijelim listom papira na koji treba sručiti ORIGINALNU ideju.
Justine Triet, ovogodišnja dobitnica Zlatne palme, obranila je autorsku čast pomalo usprkos kletvi da Zlatne palme uglavnom loše prolaze na Oscarima, a kipić joj posebno svijetli sjajnije uslijed neugodne optužbe koju je direktni konkurent The Holdovers, odnosno njegov autor Alexander Payne dobio za plagijatorstvo na sam dan dodjele.
Billie Eilish i Finneas O'Connell What Was I Made For? Barbie – najbolja originalna pjesma
Moguće je da jest, i u opravdanost tog izbora autor teksta neće ulaziti, ali je makar kvalitetom same izvedbe i grandioznošću samog scenskog nastupa Ryan Gosling svojim umijećem sinoć ukrao show, bivajući na kraju, u još jednoj kategoriji, osim one glumačke u kojoj je također izvisio, makar moralnim pobjednikom.
20 days in Mariupol – najbolji dugometražni dokumentarni film
Kao i u slučaju Miyazakija, s obzirom na temu, kao i zemlju nastanka, nije bilo teško pogoditi koji će film ponijeti kipić u ovoj kategoriji. Na stranu kvaliteta koja je neosporna, kao i na stranu bilo čije političko mišljenje ili opredjeljenje, u jednom će se gotovo svi složiti s tvorcem ovoga filma, koji je po preuzimanju prvog Oscara za Ukrajinu u povijesti rekao: "Volio bih da ovaj film nikada nije snimljen." Uistinu, svi bismo to voljeli.
Oppenheimer & Christopher Nolan - najbolja montaža, najbolja glazba, najbolja fotografija, najbolja režija i… najbolji film
Dakle, svi oni najbitniji filmski Oscari, koji se odnose na gradivne elemente koje najčešće hvalimo kada govorimo o kvaliteti nekog filma, otišli su u ruke jednog naslova i, direktno ili indirektno, u ruke jednog čovjeka. Ostavljajući naš osobni ukus po strani, kao i odnos prema dosadašnjem opusu gospodina Nolana, ne možemo reći da on nije već sada pozamašan i upečatljiv i da je, htio to netko priznati ili ne, ostavio pečat u povijesti.
Ovo ljeto ostat će upamćeno po fenomenu Barbenheimer, čiji je Oppenheimer bio Jang a Barbie Jin dio. Bilo je to vrijeme, kada su čak i oni općenito nezainteresirani za kino umjetnost hrlili u sale da gledaju spori, teški, tri sata dugi dramski film i pretvaraju se da ih je oduševio, jer valjda nije bilo cool reći da je drugačije.
Kako je i zašto došlo do toga hypea i histerije, predmet je za neku drugu analizu, sada se od Oscara valja odmoriti i početi tražiti sve dobro što je preostalo, a nije bilo nominirano. Po dosadašnjem iskustvu znamo da je tu oduvijek bilo daleko boljih i vrjednijih stvari.