ŽIVIMO u vremenu u kojem je sve teže razlikovati istinu od laži. Društvene mreže pune su pomno uljepšanih prikaza tuđih života, umjetna inteligencija omogućuje stvaranje sve uvjerljivijih lažnih sadržaja, a povjerenje u političare, medije i institucije često je na kušnji. Ipak, laži koje nas najviše bole obično nisu one iz javnog života, nego one koje nam govore ljudi kojima vjerujemo.

Švedski pisac Thomas Erikson, čija je knjiga Okruženi idiotima postala međunarodni bestseler, u novoj knjizi Okruženi lažljivcima, objavljenoj u Hrvatskoj u izdanju Poetike, istražuje zašto ljudi lažu, kako prepoznati obmanu i što naše ponašanje otkriva o nama samima. Njegove su knjige milijunima čitatelja približile pitanja ljudskog ponašanja i međuljudskih odnosa, ali su otvorile i zanimljivu raspravu o tome koliko se složena ljudska osobnost može objasniti jednostavnim modelima.

S Eriksonom smo razgovarali o svakodnevnim lažima, politici, umjetnoj inteligenciji, ljubavi, manipulaciji i granicama iskrenosti. Zanimalo nas je i koliko je teško prepoznati vlastite zablude - jer možda najvažnije laži nisu one koje nam govore drugi, nego one koje govorimo sami sebi.

Nakon golemog uspjeha knjige Okruženi idiotima napisali ste Okruženi lažljivcima. Što vas je potaknulo da se posvetite upravo laganju? Jeste li tijekom istraživanja otkrili nešto što vas je iznenadilo ili promijenilo vaš pogled na ljude?

Zato što razumijevanje druge osobe ovisi o tome govori li ona doista istinu. Ponekad razgovor ne uspije jer se dvoje ljudi pogrešno razumije. A ponekad jedna osoba sve savršeno razumije, ali bi radije da druga ne razumije. To su dva posve različita problema. Posebno me zanima koliko velikodušno opravdavamo vlastite laži.

Drugi lažu zato što su nepošteni. Mi lažemo zato što je situacija bila komplicirana, trenutak nezgodan, a namjere izvrsne. Velika razlika. Tema je mnogo šira od prepoznavanja negativaca. Tu su prikladna prešućivanja, uvjeravanja za koja nemamo pokriće i priče u koje vjerujemo jer bi nas promjena mišljenja zaboljela. Ne možemo istraživati obmanu, a sebi pritom trajno davati izuzeće.

Želim da čitatelji pažljivije procjenjuju ono što čuju, uključujući i ono što govore sami sebi. Gledajte dokaze. Postavljajte pitanja. Prihvatite da nešto nije istina samo zato što želite da bude. Kad bi knjiga o razumijevanju ljudi dovela do toga da svi postanemo sumnjičavi prema svima, bio bi to iscrpljujući ishod.

Snimljeni su filmovi o laganju. Netko otkrije laž i to ispadne jako smiješno. Ili netko odluči uvijek govoriti istinu. I sve završi katastrofom. Prilično zabavno.

U knjizi pokazujete koliko je laganje prisutno u svakodnevnom životu. Gdje je, prema vašem mišljenju, granica između bezazlene laži kojom nekoga želimo poštedjeti i laži koja ozbiljno narušava povjerenje? Jeste li i sami nekada požalili što niste bili potpuno iskreni?

Granica je ondje gdje nekome uskraćujete mogućnost da donese odluku na temelju potpunih informacija. Taktičnost kada govorite o nečijem kuhanju nešto je sasvim drugo od skrivanja važnih stvari o nečijoj vezi, poslu ili novcu. Ali dobre namjere nisu opravdanje za sve.

"Htio sam te zaštititi" zvuči manje uvjerljivo kad primijetimo tko je zapravo izbjegao posljedice. Poštedjeti nekoga boli ipak može značiti uskratiti mu informacije koje su mu potrebne. Osim toga, postoji i očita činjenica: život boli.

Zamislite šefa koji stalno hvali zaposlenika kako bi izbjegao neugodan razgovor. Mjesecima poslije zaposlenik otkrije da mu je radno mjesto ugroženo. Šef je izbjegao nelagodu, a zaposlenik izgubio priliku da se popravi. Netko je platio cijenu te "ljubaznosti". Pitao bih se: jesam li obziran ili samo izbjegavam reakciju s kojom se ne želim suočiti?

Za iskrenost je potrebno dovoljno hrabrosti da kažete ono što je važno i dovoljno obzira da to kažete na pravi način. Brutalnost je, zapravo, neobavezna. Za čim ja žalim? Za riječima: "Još uvijek vjerujem u ovu vezu." Pokušao sam nekoga zaštititi. Loša ideja.

U politici često vidimo da ljudi ostaju vjerni omiljenim političarima čak i kada se pokaže da njihove tvrdnje nisu istinite. Zašto nam je ponekad važnije tko nešto govori nego je li to istina? Što nas čini toliko podložnima političkoj manipulaciji?

Stari Grci definirali su etos. A neki ljudi jednostavno ga imaju mnogo. Politika je, nadajmo se, povezana s nečijim temeljnim vrijednostima. Kritizirate li našeg omiljenog političara, osjećamo da nešto gubimo. Priznati da je "moj čovjek" lagao ima svoju cijenu, pa to ne želim ni slušati.

Primijetite dvostruka mjerila: kada nam se neka tvrdnja sviđa, pomislimo: "To sigurno mora biti istina." Kada nam se ne sviđa, iz bilo kojeg razloga, tražimo dokaze izvan svake zamislive sumnje. A možda im ni tada nećemo vjerovati. Samo pogledajte oko sebe. Mnogi odluče okrenuti glavu kada ih istina ugrize, znate već gdje. Ljudi nisu racionalna bića.

Po mojem mišljenju, ponekad jednostavno moramo prihvatiti istinu. I pogledati se u ogledalo. Laganje samome sebi možda je najgora laž od svih. Evo savjeta koji nitko ne želi čuti: zamislite da je istu stvar rekao netko drugi. Kada bi to izgovorio vaš najmanje omiljeni političar - onaj kojeg doista ne podnosite - biste li prihvatili iste dokaze i isto opravdanje? Budite iskreni.

Umjetna inteligencija već može stvarati vrlo uvjerljive lažne fotografije, snimke i izjave. Mislite li da ćemo u budućnosti postati oprezniji i kritičniji ili će nam biti sve teže prepoznati što je stvarno? Koji biste savjet dali ljudima koji žele izbjeći manipulaciju?

Na prvo pitanje: oboje. Možemo postati oprezniji, a da lažne sadržaje istodobno bude sve teže prepoznati. Primijetiti neobičnu šaku na fotografiji korisno je kad se na njoj doista nalazi neobična šaka. Ali to nije strategija za budućnost. Na drugo pitanje: činjenica da se "sve može lažirati" ne znači da je sve lažirano.

Odbacivanje neugodnih dokaza uz tvrdnju da su lažni još je jedna zamka. To viđam posvuda. Ispod svake neobične objave na društvenim mrežama netko napiše "AI". Čak i kada je objava stvarna. A vjerujem i da je protureakcija već počela. Ljudi odlažu pametne telefone i ponovno se druže s drugim ljudima. Žele se vratiti onome što je autentično i što se ne može lažirati. Zapravo, prilično osvježavajuća pomisao.

Danas se vrlo često koriste izrazi poput "narcis", "psihopat" i "manipulator", osobito kada govorimo o teškim odnosima ili problemima na poslu. Pomažu li nam takve etikete da bolje razumijemo druge ili postoji opasnost da ih prebrzo primjenjujemo? Kako razlikovati nečije loše ponašanje od stvarne manipulacije?

Odlično pitanje. Vrlo je korisno prepoznati štetne obrasce ponašanja. No etikete nam, naravno, mogu pomoći i da zaključimo kako je za svaku poteškoću kriv netko drugi. Ipak, nazvati nekoga iritantno egocentričnim nije klinička dijagnoza. Na neki smo način svi usmjereni na sebe.

Jedan neugodan sastanak ili nekoliko objava na društvenim mrežama nisu dovoljni za dijagnozu. A nazvati nekoga psihopatom također ne objašnjava što se dogodilo. Što možete učiniti? Počnite od ponašanja. Jesu li informacije bile prešućene? Je li netko upotrijebio obmanu, pritisak ili vašu ranjivost kako bi usmjerio vašu odluku? Netko može biti prilično bezosjećajan, a da pritom ne kuje namjerno plan protiv vas.

Jednako tako, manipulacija može doći iz vrlo ugodnih usta. I ponavlja li se to? Jedan slučaj nije dovoljan. Treba se malo odmaknuti i sagledati širu sliku. Ponekad je potrebno vrijeme da se obrazac uoči. A što ako shvatite da obrazac doista postoji? Moj je opći savjet za postupanje s manipulatorima vrlo jednostavan - otiđite. Ako se zbog nečega osjećate loše, onda je to loše. Otiđite.

Zašto neki ljudi iznova vjeruju osobama koje su ih već iznevjerile? Je li riječ o optimizmu, strahu od gubitka odnosa ili potrebi da vjerujemo kako se ljudi mogu promijeniti? Kada biste nekome savjetovali da pruži još jednu priliku, a kada da zaštiti sebe i ode?

Može biti sve troje, uz vrlo praktične okolnosti: djecu, novac, stanovanje ili strah. Naravno, lako je savjetovati "otiđi" kada ne morate živjeti s posljedicama. A jako je teško prekinuti ustaljeni obrazac. Razumijem to. Pamtimo dobra razdoblja i vjerujemo ponovljenim isprikama. Možda će ovaj put biti drukčije.

Nada može stalno tražiti nove odgode, čak i kada dokazi postanu neugodni. Ako nakon svakog otkrića slijedi novo obećanje, a šteta se nastavlja, shvatite taj obrazac ozbiljno. Zapitajte se: kada se u idućih godinu dana ništa ne bi promijenilo, bih li i dalje izabrao ovaj odnos? Usput, to vrijedi i za prijateljstva i za posao. Zapamtite: nikada ne možete promijeniti drugu osobu. Samo sebe.

Kada postoje prijetnje, nasilje ili prisilna kontrola, prednost dajte sigurnosti i podršci. Čak i bez toga možete zaključiti da vas je odnos već previše stajao. Nova prilika je izbor, a ne dug koji ste dužni beskonačno vraćati. Opet se vraćamo na isto - ako se zbog nečega osjećate loše, onda je to loše. Otiđite. Život je prekratak da biste trpjeli kretene.

Vaš model četiriju boja mnogim je čitateljima pomogao da lakše razmišljaju o različitim stilovima ponašanja. Istodobno, takvi modeli izazivaju rasprave među stručnjacima koji upozoravaju da je ljudska osobnost mnogo složenija. Kako odgovarate na te kritike? Što smatrate najvećom prednošću, a što najvećim ograničenjem svojeg pristupa?

Ljudska osobnost složenija je od četiri boje. Naravno da jest. Pitanje je što nam jednostavan model pomaže primijetiti i gdje od njega očekujemo previše. Draži mi je model koji funkcionira nego model koji je sto posto točan, ali ga je nemoguće koristiti u svakodnevnom životu. A takvi modeli ionako ne postoje.

Uvijek sam bio potpuno jasan: ti modeli - četiri boje, Big Five, Myers-Briggs i drugi - pokazuju širi obrazac. Uvijek će ostati neodgovorenih pitanja. Čak je i najjednostavnije ljudsko biće previše složeno da bi ga se moglo opisati na jednom listu papira.

Prednost je modela to što olakšava razgovor o razlikama u komunikaciji. Boja ne otkriva inteligenciju, vrijednosti, sposobnost ni poštenje. Ljudi kombiniraju različite sklonosti i ponašaju se različito u različitim situacijama. Pretvarati te sklonosti u nepromjenjive identitete znači pogrešno koristiti model.

"Ja sam crveni tip, pa morate trpjeti moju nepristojnost" nije samosvijest. To je izgovor kojem je pridružena boja. I zapravo mislim da je to dio kritike. Model se može zloupotrijebiti. Ali može i električna energija. Njome čovjeku možete skuhati večeru. Ali ako ste loša osoba, možete skuhati i čovjeka. To nas ne sprječava da koristimo struju. Moja je odgovornost jasno pokazati te granice.

Najveće je ograničenje to što jednostavnost može navesti ljude da pomisle kako o nekome znaju više nego što doista znaju. Želim da čitatelji postavljaju bolja pitanja i prilagođavaju vlastito ponašanje. Ako odredite nečiju boju i prestanete slušati, promašili ste smisao.

Popularna psihologija posljednjih godina doživljava golem uspjeh. Zašto mislite da danas toliko ljudi traži odgovore u knjigama o odnosima, osobnosti i manipulaciji? Mogu li takve knjige ponekad stvoriti dojam da za složene životne probleme postoje jednostavna rješenja?

Na prvo je pitanje lakše odgovoriti. Ljudi su fascinantni, a danas imamo pristup većoj količini informacija nego ikada prije. Zašto se stalno ponavlja ista svađa? Zašto se nakon nekog razgovora osjećam manje vrijedno? Knjiga vam omogućuje da ta pitanja istražite u privatnosti, vlastitim tempom. Sjajno.

I sam svake godine pročitam najmanje pedeset knjiga o toj temi i nikad mi ne dosadi. No jasno izražavanje može donijeti olakšanje: napokon razumijete problem. Ali to što vam neko objašnjenje zvuči poznato ne dokazuje da je ono ispravno za vašu situaciju. Tu popularna psihologija može zavesti. Autori i svi koji se time bave moraju to jasno naglasiti.

Uvjerljiva priča nije dokaz, a slično ponašanje ne znači uvijek i slične motive. Trebamo objasniti gdje model pomaže, a gdje je potrebna individualna ili stručna podrška. Korisna knjiga daje vam nešto što možete preispitati ili vježbati. Ne može umjesto vas obaviti razgovor koji izbjegavate, ispričati se umjesto vas ili promijeniti vašeg partnera. Inače možete postati iznimno dobro informirani o problemu s kojim ne namjeravate ništa poduzeti.

Ljudi često govore da žele potpunu iskrenost u ljubavi, prijateljstvu i obitelji. No jesmo li zaista spremni čuti svaku istinu? Postoje li situacije u kojima je bolje nešto prešutjeti ili smatrate da iskrenost uvijek mora imati prednost, čak i kada bi mogla ozbiljno povrijediti drugu osobu?

Često želimo iskrenost sve dok ne naruši priču koja nam se sviđa. "Reci mi što stvarno misliš" obično znači: "Potvrdi moje mišljenje, najljepša hvala." Tu bismo trebali pripaziti na sebe. Iskrenost ne zahtijeva da svima objavljujete svaku misao koja vam padne na pamet. Moramo biti pametniji od toga. To je dio društvene kompetentnosti.

Ali ako vaš partner vjeruje da ste mu vjerni ili se prijatelj oslanja na obećanje koje ne možete ispuniti, prešućivanje istine utječe na njihove odluke. "To bi ih uzrujalo" ne čini takvo postupanje poštenim. Odaberite pravi trenutak i govorite s poštovanjem.

Ljudi koji se ponose time što su "brutalno iskreni" ponekad djeluju mnogo oduševljenije brutalnošću nego iskrenošću. Upoznao sam mnogo takvih kretena. Teške istine ne moraju se pretvoriti u napade na nečiji karakter.

Za kraj, nakon svih godina proučavanja ljudskog ponašanja, što ste naučili o vlastitim slabostima i zabludama? Postoji li nešto u što ste nekada čvrsto vjerovali, a danas na to gledate potpuno drukčije?

Poznavanje ljudskog ponašanja sigurno me ne čini imunim na vlastito ponašanje. Stručnost mi omogućuje da postavljam bolja pitanja, ali mi daje i mnogo sofisticiranije izgovore. U tome sam odličan. Kad radim sa svojim timom za društvene mreže, želim da razumiju zašto određene riječi funkcioniraju. Ako prepravim svaku rečenicu, danas će dobiti bolji tekst. Ali što su naučili za sutra?

Lakše je nešto ispraviti nego objasniti prosudbu koja stoji iza ispravka. Na to moram paziti. To što nešto znate sami napraviti ne znači automatski da pomažete drugome da to nauči. Ponekad morate usporiti, objasniti i ostaviti prostora da druga osoba sama pokuša. Priznajem, nažalost, s time se još uvijek mučim.

Samosvijest znači biti sposoban prekinuti vlastitu uvjerenost da ste u pravu. Najveća stvar s kojom se i dalje borim nešto je za što nisam znao da je dio moje dijagnoze. A to je perfekcionizam. Iritantna, sitničava navika koju baš svi mrze. Dosad sam se uvijek branio riječima: "A ipak svi žele kupiti rabljeni automobil od perfekcionista. Objasnite mi to!"

>> Thomas Erikson dolazi na Interliber u Zagreb