WOODSTOCK Music and Art Fair ili, jednostavnije, Woodstock, bio je kultni trodnevni festival koji je od 15. do 18. kolovoza 1969. okupio gotovo 400 tisuća posjetitelja (prema nekim napisima i više od toga) i postao jedan od ključnih popkulturalnih, ali i kontrakulturalnih događaja.
Iako nije prvi moderni glazbeni festival, Woodstock je svakako bio najveći i najbitniji pa nije posebno iznenađenje da su organizatori, posebno Michael Lang, pokušali ponoviti uspjeh nekoliko puta. U dva se navrata radilo o manjim koncertima (1979. i 1989.), a 1994. i 1999. o festivalima na kojima se skupilo 350 i 400 tisuća ljudi.
Tri dana pohlepe i kaosa
Netflixov dokumentarni film Trainwreck: Woodstock '99 bavi se ovim potonjim koji se, kao što i naslov sugerira, pretvorio u rijetko viđenu katastrofu koju nikako ne bismo mogli opisati kao "tri dana mira i glazbe".
Serija katastrofalnih poteza organizatora, jednim dijelom motiviranih gramzivošću, rezultirala je neredima, požarima, uhićenjima, tri smrtna slučaja i serijom silovanja koji su osjetno naštetili brendu. Doduše, obilježavanje 50. obljetnice propalo je prvenstveno zbog investitora koji su izgubili povjerenje u organizaciju, a ne katastrofe iz 1999. koja je u kolektivnom sjećanju ostala više kao loše organiziran, ali i dalje nezaboravan glazbeni događaj.
Trodijelna serija redatelja Jamieja Crawforda baca novo svjetlo na događaje s Woodstocka, ali služi tek kao podsjetnik na to koliko su se stvari promijenile u posljednjih dvadesetak godina te da se propusti ovakvih razmjera u današnje vrijeme ne bi tolerirali, već bi rezultirali gašenjem čak i onih najvećih i najuspješnijih svjetskih glazbenih festivala.
U dokumentarcu sudjeluju mnogi članovi organizacije, posjetitelji, dio izvođača, ali i Michael Lang, koji je preminuo u siječnju ove godine.
U što se pretvorio "duh šezdesetih"
Festival se od samog starta razlikovao od originalnog Woodstocka po tome što je bio primarno komercijalni potez s gomilom sponzora koji su nudili niz usluga po izuzetno nepopularnim cijenama. Ukratko, nekadašnji baby boomeri, koji su se krajem šezdesetih zalagali za mir i jednakost i glazbom se borili protiv nepravednog sustava i ratne mašinerije, pretvorili su se u gramzive kapitaliste koji su na sve načine pokušali izvući novac od pripadnika generacije X, organiziravši "tri dana mira i glazbe" na prostoru bivše vojne baze.
Primjerice, boca vode koštala je gotovo deset puta više nego u trgovini. Osim toga, problem je bio i u cijenama karata (240 dolara), što se i u to vrijeme smatralo preskupim za festivale ovog tipa.
Nadalje, organizatori su službeno prodali oko 187 tisuća karata, a maksimalni kapacitet prostora procijenjen je na 250 tisuća ljudi. Problem je bio u tome što je ta brojka osjetno prekoračena, a neki vjeruju da je na festivalu bilo oko 400 tisuća ljudi. Naime, organizacija je prijavila tek dio prodanih karata kako bi izbjegla dodatne troškove koje bi bila prisiljena platiti. Promotori, korporacije, grad Rome i okrug Oneida trebali su dobiti milijun dolara za sam festival, dodatnih 250 tisuća ako bi prodaja karata bila 200 tisuća te dodatni iznos na svaku kartu iznad 200 tisuća.
Više je nego očito da je na festivalu bilo preko 200 tisuća posjetitelja, ali o brojkama je danas nemoguće konkretno raspravljati. Neki izvori tvrde da su samo na kartama zaradili preko 60 milijuna dolara, ali radi se o nagađanjima. Troškovi produkcije bili su 38 milijuna dolara (bez dodatnih troškova), a tu je i zarada od TV prijenosa koji je navodno donio dodatnu zaradu oko 30 milijuna dolara. Uz sve to, tu je i prihod od prodanih CD-ova i DVD-ova, ali ne smijemo zaboraviti ni vlasnike brojnih štandova koji su prostor plaćali 500 dolara (danas bi to iznosilo 810 dolara).
Procjenjuje se da su turisti u okrugu potrošili između 30 i 40 milijuna dolara.
Problemi i propusti na svakom koraku
No, nervozu posjetitelja nisu izazivale samo previsoke cijene. Problem je i mjesto održavanja, a potpuno betonirani prostor nije bio najbolja ideja za godišnje doba i temperature koje su se penjale i do 38 stupnjeva Celzijevih, da bi se u kombinaciji s vrelim betonom popele i do neizdrživih 50 stupnjeva. Osim toga, udaljenost između istočne i zapadne bine bila je gotovo četiri kilometra, što je izazivalo dodatne probleme već ionako pregrijanim posjetiteljima.
Uz sve to, nije bilo dovoljno prostora za kampere i njihove šatore (mnogi su spavali na asfaltu), nedovoljan broj fontana s vodom (red se čekao preko pola sata), cijene hrane i pića bile su bezobrazno visoke, WC kabine i tuševi nisu radili i često bi se prelijevali i tako stvarali smrdljive baruštine.
Drugim riječima, problemi su postojali i prije nego što je četverodnevni festival počeo, a svakim danom postajali su sve gori. Tim više jer nije bilo dovoljno osiguranja, a organizacija je u nedostatku profesionalaca angažirala klince kojima bi za usluge plaćali besplatnim kartama. Ljudi koji nemaju veze s osiguranjem dobili bi žutu majicu i karte, stoga ne iznenađuje da je kaos vladao na svakom koraku. Prvo silovanje dogodilo se već prvi dan tijekom koncerta grupe Korn, ali organizatori su taj i sve druge propuste krili od medija, tvrdeći da sve prolazi u najboljem redu.
Za sve su krivi izvođači i publika?
Sve je eskaliralo tijekom nastupa tada popularne grupe Limp Bizkit čiji je frontmen Fred Durst razularene fanove dodatno poticao na divljanje. Međutim, okriviti grupu sve je samo ne fer. Iako su neki sugovornici Dursta u intervjuima nazvali "kretenom", činjenica je da su svi znali o kakvom je bendu riječ i da Limp Bizkit nije radio ništa što inače ne radi na svojim nastupima. Izvlačiti se na bendove prilično je kukavički od organizatora koji su bili svjesni ozbiljnih problema i neoprostivih propusta koje su sami izazvali.
Durst je tijekom nastupa upozorio fanove: "Pazite da se netko ne ozlijedi, ali ne želim da se smirite. Na to vas je tjerala Alanis Morissette. Ako netko padne, podignite ga." Iste večeri neki posjetitelji ukrali su kombi i uletjeli njime u publiku tijekom nastupa Fatboy Slima u jednom hangaru.
Stvari su potpuno izmakle kontroli posljednjeg dana tijekom nastupa Red Hot Chili Peppersa. Pripadnici organizacije PAX ljudima su podijelili svijeće, a to je posljednje što trebate učiniti u visokozapaljivoj situaciji. Očekivano, krenula je serija požara izazvanih krijesovima od otkinutih dijelova drvene ograde i tisuća plastičnih boca koje su posjetitelji bacali na hrpu. Požar se proširio na bine, a tisuće bijesnih ljudi krenule su u brutalni pohod, uništavajući sve pred sobom. Rušili su i palili štandove, obijali bankomate i sukobili se s policijom koja je pristigla nedugo nakon početka nereda.
Mediji su za sve krivili posjetitelje i bendove, a gitarist Rage Against the Machinea (koji su također nastupili) Tom Morello osvrnuo se na napise: "Čovječe, ostavite klince na miru. Dosta mi je sulude demonizacije mladih ljudi na Woodstocku. Da, Woodstock je bio prepun predatora. Degeneričnih idiota koji su napali te žene, gramzivih promotora koji su izmuzli svaki cent iz žednih posjetitelja i, na kraju, predatorskih medija koji su se pretvarali da ne vide pravo nasilje i krivili četvrt milijuna ljubitelja glazbe od kojih se najveći dio odlično proveo."
Boomeri, generacija X i milenijalci
Nakon što je festival završio, uslijedile su istrage i tužbe. Policija je istraživala čak pet slučajeva silovanja, a neki su svjedoci tvrdili da su svjedočili grupnom silovanju tijekom nastupa grupe Korn. Nešto slično dogodilo se i tijekom nastupa Limp Bizkita. Bile su čak 5162 liječničke intervencije, uhićene su 44 osobe, a zabilježena su tri smrtna slučaja.
U problemima je bila i policija. Dva policajca suspendirana su zbog naslikavanja s dvije gole posjetiteljice, a jedan je zatvorski čuvar osuđen za silovanje 15-godišnje djevojčice tijekom nereda.
Čak tri tjedna bila su potrebna da se očisti prostor na festivalu, a oko 78 tisuća dolara bilo je potrebno da se obnove travnate površine oko bine. Novinarka Examinera Jane Ganahl Woodstock '99 opisala je kao "dan kad je umrla glazba".
Naravno, kako je vrijeme odmicalo, ljudi se zaboravili na ono što se dogodilo, a Woodstock '99 spominjao se tek kao primjer loše organizacije. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da ni prvi Woodstock nije bio samo "ljubav i glazba", već se radi o još jednom primjeru gledanja prošlosti kroz roza naočale. Festival iz 1969. patio je od sličnih propusta i problema, ali mnogi su to odlučili zaboraviti i jednostavno romantizirati cijelu priču.
Iako je Netflixov dokumentarac jednim dijelom uspio prenijeti ono što se dogodilo i objasniti razloge zbog kojih se sve dogodilo, treba dati šansu i HBO-ovom filmu Woodstock 99: Peace, Love and Rage, koji se pojavio godinu dana ranije i izazvao niz negativnih reakcija onih koji su u svemu prepoznali isforsiranu "woke" propagandu.
Bilo kako bilo, dobro je pogledati oba dokumentarca i donijeti vlastiti sud jer radi se događaju koji je puno kompleksniji od pojednostavljenog upiranja prstom na "glavnog krivca". Mnogo se toga promijenilo od šezdesetih do devedesetih, a još više od kraja devedesetih do danas. U isto vrijeme, mnogo toga je ostalo isto, ali zanimljivo je pratiti, ne samo ono što se dogodilo već i načine na koje se mijenja tumačenje istih tih događaja.
Milenijalci raspravljaju o generaciji X koja je kriminalno podbacila u pokušaju da oživi zabludu o duhu događaja koji je obilježio eru baby boomera.