Zagreb se, kao i svi veći (ali i manji) gradovi, konstantno mijenja. Ovo je posebno vidljivo ako vam je fokus na ugostiteljskim objektima i općenito gradskim poslovnim prostorima. "Vidi, ovo je sad azijski restoran, a bila je optika prije koji mjesec", rečenice su koje često čujem.
Jurišićeva i Ilica, jedne od najprometnijih zagrebačkih pješačkih zona, pune su lokala koje građani dobro poznaju po lokaciji, ali ne i po sadržaju - najmoprimci se mijenjaju, a s njima i koncepti, često iz godine u godinu.
Ali tu je jedan od rijetkih podrumskih lokala pokraj kojeg pješaci prolaze već više od 80 godina. Neki zalaze u njega svakodnevno, neki prođu pa se prisjete djetinjstva ili anegdota iz mladosti, a neki ga više i ne primjećuju. Prozori i vrata ofarbani u plavo, s natpisima "Ribice - lignje - skuše - oslići - gavuni" i rečenicom "Since 1945.".
Radi se o ribljem bistrou Mimice - jednom od onih mjesta koja desetljećima gotovo da nisu mijenjala ni koncept ni izgled. Riječ je o malom, nepretencioznom ribljem bistrou koji funkcionira na granici između fast fooda i tradicionalne zalogajnice, a među Zagrepčanima ima status institucije.
Prema dostupnim podacima, Mimice djeluju još od sredine 20. stoljeća - spominje se tradicija koja seže do 1940-ih, zbog čega se često navode kao najstariji "fast fish" lokal u gradu. I danas rade po istom principu - jednostavan meni baziran na prženoj ribi, lignjama, srdelama i krumpiru, bez pokušaja modernizacije ili prilagođavanja turističkim trendovima.
Prostor je mali, ogoljen i funkcionalan, s prepoznatljivim "old school" štihom - jede se brzo, često stojeći uz pult, a naglasak je isključivo na hrani. Upravo ta kombinacija jednostavnosti i kontinuiteta razlog je zašto Mimice imaju vjernu domaću publiku, ali i reputaciju mjesta koje ili obožavaš ili potpuno ignoriraš.
U Mimicama sam bila kao klinka, s bakom, što se baš i ne računa u nekakvo iskoristivo iskustvo u pisanju recenzije, tako da sam ovaj posjet smatrala svojim prvim, stvarnim dojmom. A dojam je baš "dobrodošli u vremensku kapsulu" - mjesto gdje je vrijeme stalo tamo negdje 80-ih, do ranih 90-ih. Ali nema vidljivih tragova vremena nakon toga, osim možda produžnog kabla ili pokojeg ukrasa na polici.
Prostor okružuju plavi zidovi i obloge, sjajne površine i granitni stolovi - oni masivni kakvi su 90-ih krasili većinu ugostiteljskih lokala. Često se kombiniralo s masivnim, lakiranim drvom, jakim bojama i robusnim površinama. Dakle, imamo pravi (retro) klasik. Mene prostor zapravo, uz pokušaje "morskih" efekata, jako podsjeća na podmornicu - još da dominira žuta, bio bi to pravi Yellow Submarine.
Da ne pomislite da se rugam, meni je ovaj prostor izazvao pravu nostalgiju, i to za vremenom kojeg se jedva sjećam. Ja sam dijete devedesetih i često sam dane provodila s bakom u centru grada, posjećujući upravo ovakve "zalogajnice". Detalji su me podsjetili na to vrijeme - soljenke na stolovima, čaše vode za goste, pa i stvari koje možete primijetiti iza šanka, koje na neki način "žive svoj život" i pričaju neku svoju priču.
Recimo, na polici ćete vidjeti razna pića poput vina, gaziranih i prirodnih sokova, ukrasa (drveni svjetionik), pa i jedne četke za kosu. Odmah zamišljam i djelatnicu u najlonkama i borosanama, s olovkom iza uha i blokićem u ruci. Onu koja vodi lokal i viče u kuhinju "jel ima još oslića?", oštru ali toplu poput dobre bake kojoj se rado vraćate (na ručak i malo potrebne discipline).
Ovo je ulomak u kojemu obično nabrajam ponudu i cijene iz jelovnika, međutim "tako nešto" se u Mimicama ne traži. Kad sam stigla već je bilo kasnije popodne, pa je u lokalu bilo svega tri ili četiri osobe - i sve su jele pržene lignje s krumpirićima.
Došla sam na šank vidjeti kakva je situacija, a konobarica mi je odmah rekla "hoćete i vi jedne lignje? Malu porciju vam mogu, kao i gospođi prije vas". Pristala sam misleći, super, male lignje za ovdje i naručit ću još jedne papaline (ako ih imaju) za ponijeti.
Dok sam čekala svoje lignje, u lokal je ušla gospođa koja je pitala imaju li lignje na žaru s blitvom, na što je djelatnica zastala i nekoliko sekundi samo gledala u nju. A onda je napokon rekla: "Kakav žar, samo pržene, mi samo pržimo". Tako da - princip je jasan. Mimice su najdugovječniji "fish&chips" bistro na našim prostorima.
Lignje su stigle za nekoliko minuta, uz porciju tartara na bijelom tanjuriću koji se može uzeti na šanku. Nemam što puno reći osim da mi je jasno zašto Mimice opstaju od 1945. godine. Fino, hrskavo, onakvo kakvo treba biti.
Krumpir je onaj smrznuti ali fino pečen, ne premastan i tvrđe teksture. Porciju malih lignji s pomfritom i porciju papalina s pomfritom platila sam 23 eura. Dok sam sjedila ušlo je još nekoliko ljudi s narudžbama za van - više sam puta čula da ljudi iz centra (bilo da tamo žive ili rade), odlaze po ribice za van iz Mimica.
Uostalom, prva takva priča mi je ona mog tate koji je 80-ih, dok je studirao, često tamo ručao. Ali bili su to ručkovi s nogu, na šanku, "nismo mi imali za lignje, išli smo na girice i deci vina pa dalje po gradu". I upravo je to možda i najbolja rečenica koja opisuje ovo mjesto. I ja sam pojela svoje lignje, obrisala se salvetom i otišla "dalje po gradu".
Ovo nije "uređeno" mjesto - funkcionalno je, s fokusom na hranu koja ovdje nije ni estetika niti nešto drugo nego njezina primarna funkcija - da vas najede. Da riješite "problem" gladi, brzinski, i nastavite s danom. Ipak, osim primarne funkcije hranjenja, ja sam uživala u svim motivima ovog lokala - soljenkama, mramornim stolovima, radiju spojenom na produžni kabel između boce Coca Cole i četke za kosu.
Sve su to motivi ove vrijedne vremenske kapsule, komadića povijesti koji živi svoj život u nekoj novoj sadašnjosti. I želim mu da ga sve generacije upoznaju i barem povremeno dođu posjetiti.