Dok u panici tražite izgubljene ključeve, vaš pas bi mogao dotrčati kako bi "pomogao", a mačka će vas vjerojatno samo nezainteresirano promatrati s kauča. Novo istraživanje pokazuje da ta razlika nije nimalo slučajna. Studija objavljena u časopisu Animal Behaviour otkrila je da se psi u određenim situacijama ponašaju sličnije maloj djeci nego mačkama, a razlog za to vjerojatno leži u njihovoj evolucijskoj povijesti uz ljude.
Znanstvenici sa Sveučilišta Eötvös Loránd u Mađarskoj proveli su istraživanje u kojem su promatrali hoće li nedresirani psi, mačke i mala djeca u dobi od 16 do 24 mjeseca spontano pomoći svojem skrbniku da pronađe skriveni predmet.
Predmet - kuhinjska spužva - nije imao nikakvu vrijednost ni za jednog sudionika. Ključan dio eksperimenta bio je u tome što skrbnik nikada nije izravno zatražio pomoć niti su nuđene nagrade, što je znanstvenicima omogućilo da procijene je li pomoć pružena prirodno, a ne kao odgovor na naredbu.
Rezultati su pokazali da je više od 75 posto pasa i male djece ili pokazalo lokaciju predmeta gestama, poput naizmjeničnog gledanja između skrbnika i predmeta, ili ga je fizički donijelo.
Reakcije male djece podudarale su se s postojećim razvojnim istraživanjima koja pokazuju da djeca u toj dobi prirodno i spontano pomažu. Budući da skrbnik nikada nije tražio pomoć, istraživači su zaključili da je ponašanje pasa bilo potaknuto unutarnjom društvenom motivacijom, a ne poslušnošću ili dresurom.
Mačke su imale potpuno drugačiji pristup. Iako su često obraćale pažnju na situaciju, vrlo ih je malo pokušalo pomoći. Iznimka se dogodila samo u kontrolnim testovima kada je skriveni predmet bio nešto što su osobno željele, poput omiljene igračke ili poslastice. No i tada se činilo da je njihovo ponašanje vođeno vlastitim interesom, a ne željom za pomaganjem.
Istraživači napominju da ovaj rezultat ne znači da su mačke zle ili neosjetljive. Umjesto toga, kada nemaju osobni interes, mnoge mačke biraju promatrati umjesto djelovati, što odražava njihovu veću neovisnost u odnosu na pse.
Znanstvenici navode da razlika vjerojatno proizlazi iz duboke evolucijske povijesti. Psi, kao potomci vukova koji su surađivali u čoporima, imaju predispozicije za suradnju. Osim toga, ljudi su tijekom tisuća godina pripitomljavanja selektivno uzgajali pse kako bi bili pažljivi na ljudske znakove, oblikujući tako i njihovu sposobnost za dresuru i instinkt da odgovore na ljudske potrebe.
S druge strane, mačke su evoluirale od samotnijih predaka i smatra se da su se uglavnom "same pripitomile", prilagođavajući se ljudskim naseljima bez jednakog pritiska za razvoj suradničkog ponašanja. Studija sugerira da sam suživot s ljudima i stvaranje bliskih veza možda nisu dovoljni za razvoj sklonosti spontanom pomaganju.
Uspoređujući kućne ljubimce i malu djecu u istom zadatku, istraživači se nadaju boljem razumijevanju razvoja prosocijalnog ponašanja kod vrsta koje dijele bliske odnose s ljudima. Rezultati upućuju na to da je dugogodišnje partnerstvo pasa s ljudima možda ojačalo njihovu sklonost da odgovore na ljudske potrebe, dok mačke, vjerne svojoj neovisnoj prirodi, ostaju selektivne u tome kada će i hoće li ponuditi svoju "šapu".