Kasnije, 1997. godine u Sarajevu na koncertu grupe U2 Bono je otpjevao "Miss Sarajevo" držeći je za ruku. Iako danas živi u Nizozemskoj, Inela se ovih dana vratila na pozornicu na kojoj je osvojila titulu za Miss. Pogledajte kako je to izgledalo.
Ovom vam priliklom, uz dozvolu autora, donosimo i intervju koji je s Inelom Nogić u listopadu 1993. napravio Goran Rosić:
Ines Nogić: Miss Bosne i Hercegovine u opkoljenom Sarajevu
"Gotovo sve svjetske televizijske postaje u svibnju ove godine emitirale su u udarnim informativnim emisijama istovjetnu snimku. Na njoj je prelijepa mlada djevojka u kupaćem kostimu odlučno stupala po, naočigled brzo sklepanoj, jeftinoj imitaciji modne piste. U jednoj ruci nosila je buket cvijeća dok je drugom otirala suze s nasmješenog lica. Bila je to snimka sedamnaestogodišnje Inele Nogić.
Nitko nije bio začuđen pridavanjem tolikog publiciteta, u normalnim okolnostima, maloj provincijskoj priredbi. Naime, slika je dolazila iz glavnog grada razrušene, spaljene, poharane i raseljene države, Republike Bosne i Hercegovine. Iz Sarajeva. Inela je proslavljala svoj izbor za najljepšu, najfotogeničniju i naj, naj... žiteljku te i takve države. Zračak svjetlosti u bezdanu i tami.
Danas je Inela pomalo već zaboravljena. Šest mjeseci kasnije, razočarana i ostavljena od svih koji su obećavali brda i doline, bori se za goli život. Živi u malom stanu sa ocem, majkom i mlađom sestrom, dijeleći patnje i stradanja svojih sugrađana. Neprestano je u potrazi za hranom, ogrjevom, vodom. U njenom životu postoji samo jedan cilj. Izaći iz Sarajeva.
Na razgovor s Inelom vodi nas Zijo iz ekipe Nadrealista. Naime, ona im pomaže pri snimanju ratne TV serije u četiri nastavka. Ne bi ni to radila da nisu raja, jedina koju još ima u gradu. Nema više starog društva. Pola je pobijeno, a pola otišlo - s gorčinom i sjetom počinje svoju priču. Prisjeća se sretnijih dana svog života. Kao dijete oduševljavala se mnogim stvarima. Dugo vremena bavila se sportom. Trenirala je gimnastiku, rukomet, odbojku. Polazila je plesnu školu, a najljepšu uspomenu nosi na učenje gitare koje je napustila zbog nesuglasica s nastavnicima. No, priznaje da sve to nije shavaćala ozbiljno. Tek dolaskom u agenciju za manekene Front osjetila je, kako kaže, neopisiv poriv prema tom pozivu, iako nikada prije nije držala do svog izgleda. Nosila je dugu raščupanu kosu, nikada nije koristila make up, a odjeći nije poklanjala preveliku pažnju. Prohodavši prvi put pistom manekenstvo postaje opsesijom, a početkom rata nedosanjanim snom.
Zanimalo nas je kako se prijavila na natjecanje za najljepšu Bosanku.
Bila sam kod jednog prijatelja i on me počne nagovarati da se prijavim na taj izbor. Meni je to smiješno izgledalo. Ne znaš da li slušaš normalnog čovjeka. Opkoljeno Sarajevo, ne možeš ni na ulicu izaći, a bira se tamo neka Miss. Kontam, zeza se sa mnom. Rekla sam mu da nađe nekog drugog zaj....... i odem kući. Drugi dan dolazi mama s posla i pozove me u sobu. Kaže da me prijavila za izbor i moram se sutra pojaviti u dvorani Đure Đakovića na prvoj probi. Ja onako zbunjena počnem na nju vikati: Što vam je svima! Jeste li pobudalili! Mislim, valjda je netko i mene trebao nešto pitati. Odlučim neću ići. Naprosto nisam to željela.
Kako si se na kraju ipak našla tamo?
Na kraju sam ipak morala popustiti. Raja, mama, njezine prijateljice,....... ma čudo božje. Otišla sam na drugu probu i bez problema prošla sve eliminacije, iako još uvijek svu tu strku nisam shvaćala ozbiljno. Tek kada je došao dan izbora oduzela sam se.
Jesi li imala tremu?
Joooj, nemoj ni pitati. Prije natjecanja popila sam malo žestokog pića koje je donijela prijateljica. Ona se također prijavila. Morala sam malo doći sebi. Da ne spominjem koliko sam cigareta popušila.
Kako je izgledao tijek natjecanja?
Prije prvog izlaženja podijelili su nam brojeve. Dobila sam šesticu. Kada je na mene došao red nisam znala gdje mi je glava. No, nekako sam uspjela prošetati pozornicom.
Što si odjenula?
Sve što je bilo potrebno za nastup donijela sam od kuće. Od make up-a, sunčanih naočala do haljine. Prije izbora obećavali su nam svašta. Kao butici će dati odjeću, neki sponzori pribaviti šminku, itd. Od svega toga ništa nije bilo. Vjeruj mi. Isto vrijedi i za nagrade. Ništa.
Koje nagrade su bile predviđene?
Prva nagrada bio je put u Madrid, a uz to neki novac i sitnice. Zaboravila sam već. Imala sam samo put u mislima, jer značio je izlaz iz ove situacije. Ulijevalo mi je to neku vedrinu, svjetlost. Željela sam jedino to, a ostalom nisam pridavala pažnju.
Što se kasnije događalo?
Nakon prvog kruga ušla je u garderobu Gordana Magaš (jedan od organizatora, op. a.) i počela prozivati prvih šest koje ulaze u drugi krug. Bila sam još uvijek strašno uzbuđena, pa sam prečula svoje ime. Odmah me obuzela tuga. Više zbog raje nego mene. Razmišljala sam, kada sam već tu što nisam bar među šest.
Tko je od tvojih sjedio u publici?
Ma svi živi.
Kakva je bila tvoja reakcija kada si saznala da ipak ideš u drugi krug?
Kada sam pomislila da je za mene natjecanje završilo, počela sam spremati svoje stvari u torbu. U taj trenutak me jedna od djevojaka zapita zašto se ne presvlačim. Nisam odmah shvatila što mi govori, a kad su i ostale djevojke, misleći da odustajem, počele vikati i požurivati me, potpuno sam se razjanila (uzbudila, oduševila, op. a.). Odjednom osjetih neopisivu sreću, zanos.
Kako je izgledalo proglašenje pobjednice?
Nakon što je nas šest odradilo i taj krug, ulazi Goga (Gordana Magaš op. a.) proglasiti prve tri. Moja prijateljica Zehra sakrije se iza njenih leđa i počne se smijuljiti gledajući u mene. Goga čita. Marija Mišić druga pratilja, Dijana prva i onda pročita moje ime. Osjetila sam da mi pod nestaje ispod nogu. Najednom oko mene stvorila se gomila novinara. Gungula opća. Svi me nešto pitaju, a ja ne znam niti kako se zovem, niti što kome govorim. Na kraju izlazim na pozornicu i ukipim se kao Drvena Marija. Istovremeno počnem se tresti kao Banja Luka (asocijacija u sarajevskom slengu na zemljotres 1969., op. a.). Stojim i gledam u publiku, a odostraga dovikuju: Nasmij se! Baci cvijeće! Maši! Užas jedan. Jooooj, ne smijem se ni danas sjetiti.
Jeste li imali kakvu svečanost nakon izbora?
Išli smo prvo na ručak, a bila sam poslije i domaćica na maloj zabavici za uži krug ljudi. Tom prilikom rezala sam neku tortu. Raskomadala je živu.
Kako su roditelji reagirali?
Mama i sestra bile su presretne. Tati, koji u početku nije ništa znao, a kad je saznao, čak je i vikao po kući: Što ti meni ima gola da paradiraš pred narodom?, bilo je strašno drago. Pogotovo kasnije kada su u kuću dolazili novinari, pa ga ispitivali o meni.
Što se promijenilo nakon prospavane noći?
Sutradan je telefon počeo od rana jutra neprestance zvoniti. Dolaze novinari, dolaze ovi, dolaze oni, opća ludnica. Kontam bit će ovo par dana, a ono jok bolan. Nastavilo se ne znam do kada. Osjećala sam se super. Zezaš se, sklapaš poznanstva, svi obećavaju, maštaš...
Dolaze li još novinari?
Rijetko. Možda su već ispucali temu. Ne znam.
Kakve planove imaš?
Vjeruj nikakve. Ne mogu otići iz grada, a kamoli što drugo. Kada bih izašla znala bih što raditi. Bavila bi se manekenstvom. Mislim da bi uspjela. Ovdje nema nikakvih mogućnosti. Svi te žele iskoristiti na bilo koji način. Postoji neka agencija, ali sve je to bez veze. Ovdje caruju bande i kriminal. Ne želim o tome govoriti.
Kako provodiš dan?
Najviše vremena provodim u čitanju. Čitam sve što mi dođe pod ruku. Ponekad odem u grad sresti se s nekim iz starog društva. Mama se boji kad idem zbog granata, snajpera i sl. No, moraš živjeti, funkcionirati. Ako se prepustiš stihiji odeš vragu.
Ideš li u školu?
Idem, ali to je toliko neozbiljno da bih najrađe prekinula. Nitko nikoga ne sluša. Uvjeti su stvarno nikakvi. Nema udžbenika, stolicu moraš od kuće donijeti. Kakvo je vrijeme vani takvo će ti biti na nastavi. Jedan razred završiš za mjesec dana. Dalje neću pričati. Pravi užas.
Na kraju reci nešto o ovom ratu, tj. vidiš li kraja ovom paklu?
Ne mogu i ne želim o tome govoriti. Želim otići odavde i želim se jednog dana vratiti u svoje Sarajevo. Sresti svoje prijatelje, popiti kavu kod Olomana, bezbrižno prošetati Titovom, popeti se na Trebević, skijati na Jahorini, gledati Želju, otići na kocert Crvene jabuke u Slogu, pojesti ćevape u Mrkvi,................... ali sve je to samo san."