NA DANAŠNJI dan 2015. godine preminuo je Arsen Dedić. U suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s njim iz 1971. godine.
Veljača 1971.: Lift za osmi kat ne radi i zato sam otišao neparnim do sedmog, kako bih se popeo do određenog mjesta. Vjerojatno ste se upitali zašto se nisam popeo do devetog pa se još laganije spustiti na osmi. Ali ne! Ja sam uvijek bio za to da se na poslu mora i pomučiti.
Dvije djevojčice dežurale su pred vratima na kojima je pisalo HAJDARHOĐIĆ. Mirno sam pozvonio mada znam da me upitno gledate i razmišljate što ja radim na tuđim vratima, a najavio razgovor s Arsenom Dedićem. Baš mi je drago što ste nestrpljivi, dođe mi kao neki krimić.
Vrata mi je otvorila sijeda žena, prošao sam nekoliko ruku i ručica i našao se kraj njega. U stanu Arsenove sestre, a za stolom sjedimo Sandra, njen tata i ja.
Tišina. Sandra me promatra iz prikrajka i crta. Rukicom zaklanja crtež i tiho se smijulji. Kao što vidite - crtež je izvanredan.
Još uvijek tišina, škripa flomastera i... sada sam prvi put vidio kakve Arsen ima oči. Sivo zelenkaste sa zlatnim točkicama. Gleda me i - šmrca.
- Pa... ovaj...
- Eto... tako...
- Ipak... jasno...
- Šmrc!
- Gle! Diapozitiv! Spremate omotnicu za novu ploču?
- Tako nešto. Na ovu ploču koju sam sada spremio stavit ću dvije kompozicije koje su na Zagrebačkom festivalu. Zovu se "Zajedno" i "Milena".
- Hm, koja li je to Milena? Nego, ploča vam izlazi u "Jugotonu"?
- Ne. Poslije dvije godine prestao sam biti ekskluzivac. Ovo vam je zaista informacija iz prve ruke. I to je bilo previše. Kroz cijelo ovo vrijeme za reklamu su mi dali samo jedan spot od nekoliko sekundi. S tim je gotovo. Ja sam rekao - šmrc!
- Dobro, a tko vam izdaje ovu ploču?
- "Alta". Ako se neće isplatiti, platit ću sve troškove od zarada koju imam na koncertima. Svuda tražim profesionalnost.
- Jedno potpitanje. Možete li se vi naljutiti?
- Čitao sam ovu rubriku i znam njenu namjenu. Pristao sam na razgovor i vi me pitajte što želite i koliko želite. Ostalo... vidjet ćemo.
- Da vas pitam. Kako ste?
- Prehlađeno. Kažu neka infekcija.
- Gdje baš ja da naletim. Ipak nastavimo s pločama. Kako vam ide ploča? Mislim na long-playku?
- U analima naše zabavne muzike ovo je prvi slučaj da se velika ploča proda u tiraži preko petnaest tisuća komada. Da je bilo reklame, išla bi i bolje.
- A gdje ćete sada snimati? Zašto, na primjer, ne skupite vaše notice i otisnete se u inozemstvo?
- Taj sistem bio je veoma aktualan prije moga odlaska u Rusiju. Dobio sam poziv da snimim ploču u Italiji.
- Bravo!
- Zašto? Sve sam glatko odbio. Prvo i prvo ne želim snimati male pločice jer mi to nije potrebno.
- Drugo?
- Po ugovoru morao bih promijeniti boju kose, promijeniti ime i pjevati škotske balade...
- Divno, već zamišljam kako biste izgledali crvenokosi s novim imenom Arsen McGregory. Šteta, bilo bi interesantno.
- Nije opet sve tako crno. Snimit ću ipak veliku ploču u Milanu u suradnji s Ginom Paolijem. Da vam bude interesantnije, a i druga izvorna caka - prijevod mi je napravio - mio caro... Anton Marti.
- Ako piše kao što govori onda je to - dobar tekst. Sve u svemu imate dosta posla?
- Ovo do sada je sitnica. Da vam nabrojim samo nekoliko: Pišem muziku za cjelovečernji film kao i za jedan kratkometražni. Na Zagrebačkom festivalu imam četiri kompozicije, na "Šlageru" jednu... Radim svoj TV magazin, dječju seriju. Ne, na Splitskom festivalu nemam svoje kompozicije... Dalje, muzika za seriju "Jedan čovjek, jedna pjesma", svoju knjigu pjesama... Za veče šansona pišem "stvar" za Gabi, a istovremeno i aranžmane... za...
- Ispričavam se što smetam - a kada vi to sve stignete? Vjerojatno na turnejama?
- Koristio sam neke "prazne" dijelove puta, ali i s time je gotovo. Neću više na turneje, a i nastupat ću vrlo rijetko. Na kraju krajeva zarađujem od autorstva, a ne od nastupa. Ovo mi je "zadnja" Rusija. Nisam želio produžiti ugovor iako su nas to tražili. Zamijenili su nas Radmila Mikić, Miki Jevremović i Bojan Kodrič.
Oduševio me je Bojan. Ima odličan repertoar i zaista izvanredno pjeva. Ja ne volim nastupati. Tu ne mogu dati sebe sto posto, kao kod nas. Tamo sam...
- Arsen McGregory?
- Tako nešto, a to ne želim biti.
- A pristali ste da budete... neki... fon Arsenijus?
- Mislite na knjigu Bunjca?
- Svakako. Tamo ste jedan od glavnih junaka. Vaša slika s Brankom Habek... vaše ime? Knjiga je uzrok polemika i tužbi. Vaša slika najviše privlači kupce. Uza sve to pročitao sam da ste izjavili da je to sve u redu?
- Čudno je to da ja kažem jedno, a čujem - drugo. Možete pročitati moju izjavu koju sam dao prije neki dan beogradskim novinama.
- I?
- Nije to u redu. Ja pojma nisam imao da ću se pojaviti u tom romanu. Jednom prilikom bio sam njegov gost. Slikali smo se u tim starim odorama i uniformama, ali isključivo za list "Praktična žena".
- Pa kako onda?
- Njegova supruga je novinar u tom listu i tako su ti fotosi korišteni za ilustracije.
- Znači koristio je vaš lik u romanu kao i nešto izmijenjeno ime. Jeste li glavna ličnost?
- Nisam glavni lik. Autor je sebe nacrtao za "glavnoga". Kada sam vidio najavu za knjigu, upitao sam Bunjca u čemu je stvar...
- U čemu?
- Rekao mi je da je sve to normalno, nikoga ne vrijeđa... itd. No sada kad sam pročitao knjigu, nisam toga uvjerenja.
- Uz ovu bombu koja je prasnula u vremenu dok vas nije bilo u Jugoslaviji... prasnula je još jedna ali najjača! Mislim...
- Znam. O Gabi i meni. O tome sam saznao u Sovjetskom Savezu. Rekli su mi telefonom iz Zagreba, a i tamo čitaju naše novine. Vidio sam i po tome što se nekada sakupljalo veliki broj djevojaka oko nas, a sada - ni za lijek. Jedna upornija mi je objasnila stvar da nas žele ostaviti na miru. Čak nas je i jedan rukovodilac iz "GOST-koncerta" predstavljao kao Arsena i njegova supruga.
Kada sam se vratio u Zagreb, našao sam ispisane zidove - "Ne diraj Gabi" i slično. Vani ljudi prave samoubojstva da bi skrenuli pažnju na sebe, a ovdje ako si povučen. O tome braku su pisale, ne pretjerujem, ali skoro sve novine, a RTV Beograd je u drugom izdanju Dnevnika čak i objavio naše skoro vjenčanje.
Vjerujte, da sam se htio ženiti s Liz Taylor, to televizija ne bi objavila. Ali eto.
- Arsene, zar - Liz?
- Da, dobio sam i poziv iz Herceg Novog, da sudjelujem na "Prazniku mimoza" i pristao bih da nisam vidio program. Pod jednom točkom bilo je i - naše vjenčanje.
- Vidim da vas ne mogu naljutiti pa mi sada objasnite kakve imate namjere?
- "Maja" (rubrika u Plavom vjesniku) je prva objavila vijest o našem vjenčanju pa sada neka "Plavac" ima i moju ekskluzivnu izjavu.
- Mogu li čestitati?
- Oženio se nisam, a to ni ne namjeravam u doglednoj budućnosti. Odnos koji imamo Gabi i ja traje već godinama s malim oscilacijama, ali o braku nema ni spomena. Čuo sam priče da idemo u Švicarsku sklopiti brak. Pa ljudi, da se želim ženiti, to bih obavio u Šibeniku.
Sandra je završila crtež, ručak se već skoro ohladio... i ja se digoh.
- Žao mi je što se nisam naljutio, ali od toliko priča o meni već sam oguglao. Hvala na razgovoru...
- Hvala na - prehladi.
- Šmrc!
- Šmrc!
Razgovarao: Zvonimir Belša (Plavi vjesnik, 1971.)