Današnju hiperprodukciju pjesama i albuma nitko živ više ne može slijediti. Dokaz tomu je i šarenilo izbora najboljih albuma 2023. godine, prelistajte kako izgledaju top liste na najpoznatijim glazbenim portalima (GQ, NME, Rolling Stone itd.), pa vidite i sami koliko tu ima međusobnog neslaganja. Ne kanim dati top listu deset najboljih albuma niti glumiti neku potpunu kritičku objektivnost, samo donosim popis albuma koji su mi ove godine zapeli za uho i mislim da su prilično dobri. Koliko god da se u nekim stvarima razilazim s kritičarima.
Isprobani recept: Hozier - Unreal Unearth
Premda nema hitoidnu pjesmu kalibra Take me to the Church, Hozier je uz pomoć cijele ekipe koautora i koproducenata napravio odličan album bez ijedne slabe točke. Pretpostavljam da mu kritičari zamjeraju što ne mijenja svoj stil, nego se drži već isprobanog recepta. Nećete pogriješiti ako odaberete bilo koju od šesnaest pjesama, morao sam dosta dugo razmišljati koju odabrati kao reprezentativnu. Možda ovu, što zbog sjajnog spota, što zbog prizvuka vječnih hitova Ala Greena.
Povučena i slavna: Mitski - The land is inhospitable and so are we
Suptilna i samosvojna indie-pop autorica, s visokim glazbenim obrazovanjem, unatoč svom izbjegavanju društvenih mreža, ove je godine svojim glavnim hitom My Love All Mine zavladala upravo TikTokom. Premda se radi o odličnoj pjesmi, s jakim retro prizvukom, album obiluje i drugim kratkim, a glazbeno bogatim pjesmama, kojima ćete se vraćati i kad nestane TikToka.
Opsjednuti demonima: Young Fathers - Heavy, Heavy
Jedan Liberijac, jedan Nigerijac i jedan Škot čine edinburški rap trio koji je već doživljavao priznanja kritike i struke. Kreativni su do daske, dopuštaju da ih ponesu emocija i mašta, ili, kako oni sami kažu, njihovi demoni, pa onda lagano sređuju tako dobiveni materijal. Album obiluje utjecajima afričke glazbe i tjera vas na ples od početka do kraja. Kao ova originalna i otkačena mješavina hip-hopa i ranog rock'n'rolla – koja samo zorno pokazuje afričke korijene rocka.
Rađanje ljepote iz bol(est)i: Sufjan Stevens – Javelin
Već priznati i poznati autor ove je godine doživio osobnu tragediju kad mu je preminuo ljubavnik i najbolji prijatelj Evans Richardson. Uz to, Stevens već dugo muči muku s nekim svojim bolestima – i čini se da su obje stvari pridonijele stvaranju jednog od definitivno najljepših i najosjećajnijih ovogodišnjih albuma. Sve je snimljeno u njegovom kućnom studiju, uz pomoć nekoliko pratećih vokala i Brycea Dessnera, gitarista The Nationala. Pazite da se ne utopite u ovom oceanu emocija.
Ženski Crosby, Stills & and Nash: Boygenius – The Record
Boygenius su, kako i samo ime sugerira, tri vrlo kvalitetne djevojke, koje već iza sebe imaju odlične samostalne karijere. Posvuda tražena Julien Baker, iznimno cijenjena gitaristica Lucy Dacus i meni osobno od njih najdraža Phoebe Bridgers tvore moćan trio, kao neka ženska verzija legendarnih Crosby, Stills and Nasha. Ovaj se album nalazi praktički na svim popisima najboljih ovogodišnjih izdanja, ponegdje i na vrhu. Sasvim zasluženo, poslušajte samo kako se ovdje igraju promjenama neparnog ritma i kontrapunktom vokala.
Alternativna? Lana Del Rey - Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd
Iznimno popularna i cijenjena kantautorica na svom se devetom albumu odlučila poigravati i s "automatskim pjevanjem" kao jednom spontanom metodom skladanja (valjda po ugledu na nadrealizam). Jesu li sve pjesme nastale baš sviranjem i snimanjem prvoga što bi joj palo na pamet, ostavljam vama da prosudite. Vrlo solidno djelo, s pet Grammy nominacija, nagradu bi mogla pokupiti i ova inače odlična pjesma, čiji je drugi dio vjerojatno i nastao automatski.
Umjetnički pop: Caroline Polachek - Desire, I Want to Turn into You
Pjevačica vrlo osebujne tehnike (koja podsjeća donekle i na jodlanje) i umjetnički nastrojena autorica podarila nam je jedan stvarno odličan album, za koji možete biti sigurni da će nadživjeti ovu godinu. Poslušajte kako se u ovoj pjesmi pred kraj prekrasno poigrava ljestvicom i harmonijom.
I dalje na okupu: Paramore - This Is Why
Paramore su prekinuli s nezgodnim običajem da mijenjaju postavu nakon svakog albuma, ovo je već drugi u kojemu postavom podsjećaju na Emerson, Lake & Palmer (i ni s čim više). Album je sasvim zasluženo ušao u konkurenciju najboljih u rocku, izdali su čak i remix verziju vrlo solidnog uratka. Čini mi se da su najbolju pjesmu ostavili za kraj i nju zamislili kao neki odgovor Julien Baker iz Boygeniusa (pojma nemam na što).
Legenda koja traje: Paul Simon - Seven Psalms
Ova je godina vidjela novi (i prilično dobar) album Stonesa, novi hit singl Beatlesa, a od starih legendi možda nam je najbolji uradak ostavio već 83-godišnji Paul Simon. Religiozno-filozofski narativ na YouTubeu se može pronaći samo kao kompletan uradak, bez ikakvih razdvajanja među pjesmama. I stvarno ga je tako u komadu i najbolje poslušati. Sretni smo da nam ovaj čovjek već šest desetljeća isporučuje svoju izvrsnu glazbu.
Melodični hardcore: Scowl - Psychic Dance Routine
Red je da malo predstavimo i one koji su uglavnom izmakli pozornosti mainstream medija. Scowl su kvintet čija je glazba zanimljiva mješavina hard-corea i melodičnog punka. Čovjek se prilično začudi kad čuje što ljepuškasta Kat (nije Kate) Moss izvlači svojim glasnicama. Da smo sada u danima najveće slave rocka, o Scowlu bi se puno više pričalo, kao nekoć o Blondie. Bend u potpunijem svjetlu prilično dobro predstavlja ova pjesma (vjerojatno i bolje od čisto melodične naslovne stvari):
Kratki popis izostavljenih
Ako pogledate druge popise albuma, onda ćete definitivno među njima naći i sljedeće uratke:
- Sam Smith - Gloria
- Kali Uchis - Red Moon in Venus
- Amaarae - Fountain Babe
- Troye Sivan – Something to give each other
- Kelela – Raven
- Brent Faiyaz - Larger than Life
- Olivia Rodrigo - Guts
Možda sam pogriješio što neki od njih nije ušao među deset odabranih, ionako uvijek imate i moment subjektivnosti u odabiru umjetnosti (previše sam učio estetiku da bih vjerovao u potpunu objektivnost). Jednostavno me nisu našli. Ipak sam zamijetio neke zanimljive elemente, a i totalne bezvezarije (koje neću spominjati).
Sam Smith je naslovnom pjesmom svog albuma prilično originalno priznao vlastitu religioznost i odao poštovanje prema bogatoj tradiciji engleske protestantske glazbe. Evo malo božićne atmosfere za kraj: